Informaciju da su čuvara ubili teroristi demantirao je prošli tjedan belgijski državni odvjetnik. Naime, istraga je pokazala da ubojstvo nije ni na koji način povezano s terorizmom te da Didier Prospero nije bio zaposlenik elektrane već zaštitarske tvrtke G4S koja je čuvala Nacionalni institut za radioaktivne elemente (IRE ELiT), a ne nuklearku. Utvrđeno je također da je ubojstvo najvjerojatnije osobne prirode te da njegov bedž nije ukraden.

Druga informacija, prema kojoj je kod jednog osumnjičenika za napade u Parizu pronađen video zapis s desecima sati snimaka članova obitelji jednog višeg djelatnika belgijske nuklearke nije demantirana. Iz nje bi se moglo zaključiti da teroristi ipak ozbiljno razmišljaju o mogućnosti da izazovu nekakav nuklearni incident.

Čelnik UN-ove agencije za nuklearnu energiju (IAEA) Yukiya Amano u petak je upozorio da je nuklearni terorizam postao alarmantnom prijetnjom te da države ne rade dovoljno kako bi je spriječile.

'Terorizam se širi, a mogućnost upotrebe nuklearnog materijala ne može se isključiti', rekao je Amano. Pojasnio je kako nije potpuno nemoguće da teroristi naprave neku primitivnu nuklearnu bombu ili, što je mnogo vjerojatnije, tzv. prljavu bombu.

Što bi bilo, kad bi bilo?

No koliko su stvarno vjerojatne i koliko realno opasne različite opcije nuklearnog terorizma koje bi islamistima mogle pasti na pamet?

Prije svega treba znati da teroristi čisto teoretski imaju četiri osnovne mogućnosti nuklearnog napada:
1) izravan napad na nuklearku radi izazivanja havarije,
2) izrada primitivne nuklearne bombe,
3) izrada prljave bombe i
4) krađa ili nabava gotovog nuklearnog oružja na crnom tržištu.

Naš stručnjak za nuklearnu sigurnost dr. Davor Grgić s FER-a za tportal je objasnio koliko su vjerojatne prve tri mogućnosti zbog kojih bi metom terorista mogle postati europske nuklearne elektrane, instituti, tvornice, bolnice ili neka druga postrojenja, među kojima i neka u Hrvatskoj ili u susjedstvu.

1 Napad na nuklearku koji bi izazvao ozbiljniju havariju polučio bi vjerojatno najmanji uspjeh uz izuzetno velik i složen angažman. Naime, bez velikih vojnih resursa - letjelica, artiljerije ili golemih količina eksploziva teroristi nuklearkama ne mogu ozbiljnije naškoditi. A čak i kada bi izveli takav napad, mogli bi ih uglavnom samo zaustaviti. Iskustvo pokazuje da čak ni prirodna kataklizma epskih razmjera, japanski tsunami koji je u Fukushimi uzrokovao obustavu električne energije, pad rezervnih sustava te eksplozije vodika i taljenje jezgre, u konačnici nije rezultirao ljudskim žrtvama. Eventualno, uz puno specifičnih informacija, uz vrlo pomno provedenu diverziju s gomilama eksploziva, teroristi bi mogli izazvati psihološki napetu situaciju i paniku koja bi mogla uzrokovati poprilične troškove kontrole, obustave rada postrojenja i eventualno evakuacije.

'Za napad na nuklearku izvana trebao bi projektil velikog kalibra koji bi morao precizno pogoditi neke njezine vitalne dijelove. Kontejnment reaktora zaštićen je prenapregnutim betonom debljine od najmanje metra. A čak i da se taj beton probije, reaktor je još uvijek zaštićen drugim strukturama i sustavima', napominje dr. Grgić.

'Teroristi bi možda mogli napasti neke sustave za održavanje. Međutim oni su zaštićeni čak i od izravnog udara aviona u slučaju pada tako da neki projektil ne bi mogao gotovo ništa napraviti. Ne postoje ni dronovi koji bi mogli nositi količine eksploziva dovoljne da naprave značajan problem. Čak i kada bi teroristi uništili neki sustav, elektrane su projektirane da ostanu bez njih.

Ako bi se pak netko pokušao infiltrirati u elektranu, on ne bi mogao doći do vitalnih postrojenja jednostavnom krađom iskaznice. Primjerice, za ući u Krško, uz iskaznicu trebate i termometrijski otisak dlana. To ne možete nabaviti. Ulazak se obavlja kroz tako usko grlo opremljeno detektorima da ne možete praktički ništa sumnjivo unijeti. Svi ulazi napravljeni su tako da ih je lako braniti i da tek jedan čovjek može proći. Osim toga u Krško ne može samo tako ući netko nepoznat, ondje se svi poznaju. Elektrana je također opremljena kamerama kojima se prati cijeli njezin okrug. Ako i uđete u elektranu, vitalni dijelovi su pod ključem. Normalna iskaznica ne otvara sva vrata, a njihovo otvaranje uključuje alarme. Morate se prvo javiti sigurnosnim službama, a tek onda otvarati vrata, a ne obrnuto. Čak i kada biste došli do vitalnih dijelova, sami ne biste mogli uzrokovati dovoljnu štetu za ozbiljnu havariju. A više ljudi koji bi ugrozili više sigurnosnih sustava istovremeno gotovo nikako ne može ući u elektranu. Konačno elektrane vježbaju sve moguće scenarije za takve slučajeve. Osim toga postrojenje je vrlo tromo tako da se samo štiti. Ako bi i napravili neku štetu, ona bi naškodila samo elektrani, a ne okolišu', tumači Grgić.

2 Izrada nuklearne bombe, čak i primitivne, toliko je zahtjevna da je praktično iluzorna. U tom kontekstu napad na nuklearku posebno je apsurdan jer u njoj nema potrebnih materijala za njezino sastavljanje.

'Od urana 235 koji se koristi u nuklearnim elektranama ne može se napraviti nuklearna bomba', ističe Grgić.

'U njima se koristi uran obogaćen do 5 posto, a za bombu treba obogaćenje od 95 posto. Dakle, bez postrojenja za obogaćivanje nije moguće napraviti materijal za bombu. No u tom slučaju više se isplati upasti u sustave za obogaćivanje kakve imaju zemlje koje proizvode nuklearno oružje jer je iz elektrane praktički nemoguće iznijeti bilo kakav radioaktivni materijal potreban za obogaćivanje, a da se ne ozračite i ne umrete u prilično kratkom vremenu.

Teroriste bi eventualno mogao zanimati plutonij koji se stvara u nuklearkama. Međutim, on ondje ne nastaje u čistom obliku. Naprotiv, što duže traje proces izgaranja u kojem se stvara, istovremeno nastaje i više parazitskih izotopa plutonija kao što su 240 i 242 koji 'ubijaju' osnovni plutonij 249 ili 241 koji bi se mogao koristiti za bombu. Da biste ga prikupili dovoljno morali biste odprocesirati cijelu radioaktivnu jezgru, a to zahtijeva izuzetno sofisticirane tehnologije, robote, puno vremena, resursa i sl. A takva opsežna i dugotrajna akcija ne može se sakriti. Konačno čak i kada bi se teroristi domogli radioaktivnog materijala visoke čistoće, što je praktički nemoguće, još uvijek bi morali imati veliko stručno znanje da sastave nuklearnu bombu. Ni to ne ide lako. Na tome cijele države poput Sjeverne Koreje ili Irana rade godinama', objasnio je Grgić istaknuvši da je puno vjerojatnije i logičnije da teroristi pokušaju doći do gotovog nuklearnog oružja primjerice u Rusiji gdje možda nije dobro čuvano.

3 Za opciju prljave bombe, koja je prema IAEA-i najizglednija, teroristi bi trebali prikupiti puno radioaktivnih izotopa poput cezijevog praha koji se ne stvaraju u nuklearkama već u istraživačkim reaktorima za testiranje materijala za industrijske i medicinske svrhe.

'Takvi izotopi postoje u nuklearkama no do njih je praktički nemoguće doći. Primjerice, trebalo bi ukrasti cijeli gorivi element i onda ga samljeti kako biste dobili prljavu bombu. Takav element teži 500 kg, a nalazi se pod vodom koja ga hladi. Prije nego biste ga izvadili i samljeli sigurno biste umrli od zračenja, a gorivni element bi se počeo topiti zbog proizvodnje ostatne topline. Eventualno biste mogli uzeti malo radioaktivne vode iz reaktora, no ona, kada bi se raspršila u prljavoj bombi, ne bi imala nikakav ozbiljan efekt. Sjetite se slučaja u kojem je ubijen bivši ruski tajni agent Aleksandar Litvinenko. Tada je korišten polonij 210 koji nije došao iz energetskog reaktora, no i on je u njegov organizam unesen izravno u relativno visokim koncentracijama. Konačno teroristi žele uzrokovati što veću štetu u što kraćem vremenu, a od radioaktivnog materijala niskog zračenja umire se sporo ili se uopće ne umire.

Ako bi se teroristi odlučili ukrasti istrošeno gorivo treba znati da se ono primjerice u Krškom nalazi ispod sedam metara vode u obliku gorivog elementa teškog 500 kg. Kako bi ga netko mogao izvaditi i odnijeti? Za to bi mu trebali viličar, kamion i puno vremena. A ako ga želite slomiti, nećete dugo preživjeti. Materijal koji se nalazi u skladištu iskorištenog goriva u bačvama male je radioaktivnosti, sprešan je i pomiješan s betonom. Takvu bačvu ne možete pomaknuti, a on se ne može lako odlomiti. Bačve su napravljene tako da mogu stajati na otvorenom, a da ne ispuštaju nikakvu radijaciju. To je materijal niske i srednje radioaktivnosti koji je imobiliziran i okrupnjen, s kojim se ništa ne isplati raditi.

U bolnicama i institutima ima radioaktivnih izotopa, no oni se nalaze u kapsulama u vrlo malim količinama. Kada biste to raspršili, efekt bi bio izrazito lokaliziran, a materijal bi morao dospjeti u tijelo da bi utjecaj za pojednica bio značajan. Mogli biste eventualno uzrokovati neku paniku, evakuaciju i gospodarsku štetu. Za izazivanje ozbiljnije kontaminacije trebale bi velike količine takvog materijala', ističe Grgić koji smatra da postoje puno jednostavniji načini da se nekoga ubije i izazove kaos.

'Puno je lakše srušiti avion i odjednom ubiti par stotina ljudi ili zatrovati vodu u vodovodu. Mislim da su mediji u Belgiji previše napuhali stvar. Čak su se zaletjeli i pomiješali nuklearku s istraživačkim centrom', zaključio je naš stručnjak.

Ideju da bi ste teroristi mogli domoći nuklearnog materijala preko nekog djelatnika elektrane ili instituta naivnom je nazvao i Claude Moniquet, čelnik European Strategic Intelligence and Security Centra.

'Možemo zamisliti da bi teroristi poželjeli oteti nekog djelatnika ili člana njegove obitelji. Teroristička čelija... naivno je vjerovala da bi ga mogla iskoristiti da prodre u laboratorij kako bi se domogla materijala za izradu prljave bombe', rekao je Moniquet.

Dakle, koliko god mogućnost nuklearnog terorističkog napada treba shvaćati ozbiljno, izvjesno je da nuklearke, instituti i bolnice u njima ne bi mogli imati neku realnu ulogu te da uzbuna zbog pronađenih video zapisa i navodne krađe propusnice uglavnom može imati samo funkciju stvaranja atmosfere straha koja ide na ruku teroristima.