Mixtli je zapravo Josue Jordan Mendoza Guerrero. Nadam se da nisam izostavio koje ime i prezime. Potomak drevnih Indijanaca u blizini današnjeg Ciudad de Mexica, momak zrači nevjerojatnim mirom. Nisam osjetio THC u zraku. Očito je indijanski zen nešto što postoji izvan Zagorovih stripova. U svakom slučaju, najveća vijest u vezi Mixtlija, što on na svom pramaterinjem jeziku prevodi kao oblak, jest da momak putuje zadnjih deset godina. Od svoje devetnaeste. S gitarom i svoja dva meksička frenda povlači se Hrvatskom već godinu dana.

'Još sam u Meksiku počeo slušati balkansku glazbu, gledati Kusturičine filmove. Sviđale su mi se ideje. Putovali smo Europom, živjeli po Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, a onda smo trebali na tri mjeseca izaći iz Schengena. Ideja je bila da odemo u Split, ali sam preko couchsurfinga upoznao Bornu. Pozvao nas je u svoj stan u Zagrebu i otada smo praktički kao obitelj', prepričava Mixtli svoje prve purgerske dane. Super zvuči, nakon što usporedi svoje europsko iskustvo s hrvatskim, ispadamo totalne face: 'Osjećaji koje sam imao kada sam živio i svirao po Europi su da tamo svi trče za novcem. I svi nastoje biti bolji od drugih. Ljudi su zatvoreni na svakakve načine. Španjolci su me se bojali, Francuzi ne znaju ni jedan drugi jezik, Nijemci su programirani... U Hrvatskoj sam se konačno opustio, upoznao otvorene ljude koji možda nemaju toliko novca, ali uživaju u životu. Podsjetilo me to na Meksiko.'

Razvalili smo i u balkanskoj konkurenciji. Mixtli je bio i u Crnoj Gori, Bosni i Srbiji. Nije mu najbolje leglo. Beograd mu je predivlji i ljudi čudni. U Kotoru je imao problema sa sviranjem na ulici. Zagreb se ispostavio kao grad za ostanak. I suočavanje sa sobom. Nakon desetljeća glazbenog potucanja, naš Indijanac tek se ovdje odlučio razračunati sa svojim nepoznavanjem engleskog jezika i deficitarnim samopouzdanjem: 'Ovdje srećem ljude koji govore strane jezike. Engleski, španjolski... I hrvatski jezik je nekako fleksibilan, možeš reći istu stvar na više načina. Prvi put me bilo sram kad bi me ljudi pitali o meni, a ja im nisam znao odgovoriti. U jednom sam se trenutku pokušao povući u sebe. No sreo sam previše dragih ljudi, upoznao curu koja mi je počela davati instrukcije iz engleskog i shvatio da nema razloga skrivati se.'

Tražim ga da mi opiše svoj prosječni indijanski dan u Zagrebu. Znači, momak se ustane, napravi nasumični monolog na neku temu, recimo – usamljenost, pa uzme gitaru, ode u šetnju, nađe se s druga dva frenda, odradi nekoliko tramvaja u roku od dva, tri sata, završi u bircu ili klubu ili ode doma i radi na svojim slikama, pjesmama ili pričama. Kaže da je u slikarstvu pronašao svoj izraz, slika sjene, za razliku od glazbe gdje se još pipka. Na tramvajskom repertoaru Meksikanci šibaju sve od mariachija, klezmera, ciganske mjuze ili swinga. Najdraže su im linije 14 i 17 jer, veli Mixtli, ima najviše mladih ljudi. Sviraju i po bircevima i restoranima ako ih netko pozove i zapravo se zapitaš što uopće radiš u tom vatrometu domaće monotonije i općeg cvileža kada se Indijanci solidno zabavljaju i uspijevaju živjeti od toga. Kako u Zagrebu, tako i bilo gdje drugdje unazad deset godina.

Pričamo malo o njegovima. Mama ga neumorno pita kada će kući, nedostaje mu prava ulična hrana umjesto pekarskih ekshibicija, sunce, ljudi. Jasno, tema nas logično skreće na narkotike i pejotl. Otac mu se bavio prijevozom planinskih i šumskih urođenika u grad. Nakon nekog vremena odlučili su ga inicirati kao brata i provesti kroz pejotl ritual. Mixtli ga je kasnije konzumirao s bratom i kaže da mu je to najdivnije iskustvo ikada: 'To nije droga, nego duhovno iskustvo. Za razliku od sintetike koju nalaziš ovdje. Poanta je u unutarnjem rastu. Današnje droge rade upravo suprotno. Ljudi ih uzimaju kako bi nestali, a ne upoznali sebe.'

Pitam crnomanjastog momka koliko još misli dizati atmosferu javnog prijevoza i ostalih javnih prostora u Hrvata. Nema pojma. Prvi put u životu je u dugoj vezi. I to sa Zagrepčankom. Ljubav je nepredvidiva, ali i bez obzira na romantični potencijal metropole, teško ga mogu zamisliti da se kod nas životno stacionira. Volio bih da griješim: 'Želim doći do nekih spoznaja i ostvariti se u onome što radim. Da mogu dati nešto istinski lijepo svojim nećacima, budućoj djeci, drugima.' Ne znam, čini mi se da smo premali zalogaj za takav apetit. Ali, tko zna...

A naša mjuza? 'Puno hrvatske glazbe je zapravo meksička glazba', veli Indijanac, smiješi se i primjećuje: 'Priče o ljubavi, romantici, melankoliji... pa ritmovi u stilu mariachija. To je to.'

Za domaću zadaću – sljedeći put kad sretnete Mixtlija i njegovu ekipu, lansirajte koju kunu. Dečki uspiju ušićariti za rentu i hranu, ako već ne spavaju negdje u šatoru ili vreći, ali to je nikakva lova. Zauzvrat, daju nam nešto za što nitko kod nas nema ni muda ni karakter.