On nije ulični svirač, a svakako ni jedina osoba koju ćete na pretrpanim gradskim ulicama zateći s kakvim instrumentom u ruci, no u tom društvu nekako se ističe. Pasionirani pratitelji ove vrste glazbe zapamtit će ga po nastupima u Grožnjanu, Mostaru ili Novom Sadu, ili će na YouTubeu naletjeti na njegove izvedbe s Mostarcem Igorom Ragužom na klaviru, u kojima najčešće obrađuju stare rock klasike. Čovjek, ukratko, živi glazbu.

'Od djetinjstva sam svirao gitaru u Kulturno-umjetničkom društvu Marjan. Nisam je ispuštao iz ruke sve do tog dana, 30. kolovoza 2011. godine. A jesam, baš sam je volio svirati', kaže nam Duje u kratkoj pauzi svog malog splitskog koncerta.

'Tog jutra probudio sam se u svom krevetu na kat i osjećao jako čudno, a desna ruka kao da nije bila moja. Mislio sam da sam spavao u pogrešnom položaju, da je samo utrnula. Pokušao sam sići i pao sam na pod', opisuje kobni dan prije osam godina, kada se u životu tadašnjeg šesnaestogodišnjaka sve promijenilo.

Duje Ružičić, dječak u nježnoj dobi, tada je doživio moždani udar.

'Sve je nestalo. Liječnici su mi kazali da sam doživio i amneziju i afaziju, a to znači da sam zaboravio ama baš sve. Kao u onoj Arsenovoj, sa šesnaest godina morao sam ponovno učiti govoriti, jesti i hodati', smireno nam govori naš svirač.

Oko nas turisti prekidaju večeru kako bi mu posvetili dužnu pažnju, fotoaparati škljocaju, a pri kraju svakog seta kalom se prolomi pljesak. Sve izgleda i zvuči baš nekako fino, gotovo nestvarno.

Moždani udar Duju je prikovao za krevet i od tog 30. kolovoza 2011. godine započela je bitka koju je on odlučio dobiti. Vježbe, terapije i sitni koraci bili su njegova svakodnevna rutina, no u pozadini je kuljao nešto veći problem. Valjalo se, naime, boriti i s posljedicama koje na prvi pogled nisu bile vidljive i nisu bile onog fizičkog, gotovo pa mehaničkog tipa.

'Dakle depresija. Nisam imao pojma što činiti sa sobom i nisam imao ideju kako dalje, što uopće činiti sa svojim životom. Gitaru sam morao prekrižiti jer mi je jedna ruka i dalje bila potpuno paralizirana, pa mi je sestra predložila nešto novo: dohvati se, kaže, sviranja trube. Em voliš slušati trubače, em se ona može svirati gotovo pa jednom rukom, em izgleda nekako moćno. I tako sam se, eto, dohvatio nove ljubavi: bila mi je neka vrsta terapije', objašnjava nam Ružičić.

Godinu nakon moždanog udara pod svoje ga je uzeo Kaštelanin Ivo Jerkunica, otprilike dva sata dnevno, sve dok iz roga trube nije počela teći potpuno skladna melodija. Sluh i osjećaj za glazbu Duje nije izgubio, valjda je to nemoguće, pa se uskoro s Bach Stradivariusom 37 sve brže i sve očitije počeo približavati svojim uzorima poput Chata Bakera, Dizzyja Gillespieja ili Clarka Terryja. Usput je, za svoj gušt, povremeno počeo svirati usnu harmoniku.

'Prije četiri godine upisao sam fakultet, u Mostaru sam počeo studirati grafički dizajn, a tamo sam upoznao sjajnu ekipu koja se bavi glazbom, pa smo nešto i nastupali na njihovom Blues festivalu. Sve skupa, siguran sam da me glazba - a bogme ova truba pogotovo - psihički podigla iz pepela. Postao sam novi ja', kaže nam naš glavni junak, sve pogledavajući na sat kako nestrpljivi gosti ne bi previše čekali na novi set.

Ostatak ove priče ispričat ćemo sami: Duje je baš prije dva mjeseca diplomirao i slijedi mu traženje posla u struci, no barem još ovo ljeto odlučio je potpuno posvetiti glazbi. Ako vas put nanese pored splitske Peškarije, zastanite malo. Možda naletite baš kada bude svirao jednu od svojih najdražih pjesama.

'What a wonderful world'.