Danas se zaboravlja da su Hrvatska i Turska započele proces pregovora za pristupanje EU u isto vrijeme. Hrvatska broji svoju posljednju godinu izvan EU-a, čija bi članica trebala i službeno postati u ljeto sljedeće godine, dok su pregovori s Turskom skoro pa prestali. Za to ima mnogo razloga, od kojih je sigurno najveći kriza eura, koja je dovela u pitanje dugoročnu stabilnost Unije, pa time i njeno proširenje na istok. Istovremeno, položaj Turske je postao mnogo snažniji te joj mnogo manje treba EU nego prije desetak godina. Danas Turska provodi neoosmansku vanjsku politiku koja ju je pretvorila u važnog političkog igrača na Mediteranu, čemu pomaže i impresivan gospodarski rast koji je također uspjeh konzervativnog i sve više autoritarnog premijera Tayyipa Erdogana.

Turska bi ove godine trebala imati gospodarski rast od oko 4 posto, proteklih je ta brojka iznosila čak i osam posto, a mediji prenose da je premijer Erdogan na svojem nedavnom sastanku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom izjavio da ga više zanima članstvo u azijskim nego u europskim integracijama. Istambulski politolog Seyfeddin Cabuga objašnjava da se u Turskoj na EU gleda kao na smetnju te se često postavljaju sljedeća pitanja: 'Čemu ulazak u EU kada je ona u velikoj ekonomskoj krizi?' Konstatira se i da je EU 'klub kršćana', dok je Turska muslimanska država, a ističe se i da je ona sama u stanju srediti svoje probleme s poštivanjem ljudskih prava. Iako se u to itekako treba sumnjati, naročito ako se uzme u obzir represija protiv novinara u posljednje vrijeme, ostaje činjenica da danas tek oko pedeset posto Turaka podržava pristupanje svoje države EU, dok je na početku pregovora ta podrška bila na devedeset posto!

'Ako na kraju pregovora čujemo iz Bruxellesa da je Turska jedna islamska država s velikom stopom rođenih te zbog toga ne može u EU, neće to biti velika tragedija', kaže glasnogovornik vladajuće Erdoganove stanke, Hüseyin Çelik. Takvog stava su sada svjesni i u Bruxellesu pa je pošle godine povjerenik za proširenje Štefan Füle pokrenuo diplomatsku ofenzivu približavanja Turske i EU-a, koju je nazvao 'pozitivna agenda'. Cilj je 'kroz pozitivne projekte na životu održati proces pristupanja Turske Uniji, koji je imao fazu stagnacije', kako je novinarima rekao Füle. Prvo postignuto u tom procesu je liberalizacija viznog režima, što bi ubuduće turskim državljanima olakšalo putovanje u EU. Prethodno se na njih gledalo samo kao na potencijalne gastarbajtere, a Turska želi da je se danas percipira kao važnu regionalnu silu, ravnopravnu Europi.

Ipak, sada u Turskoj postoje i drugačije ideje oko odnosa s EU-om, poput one koju zagovara bivši ministar financija Kemal Dervis. On smatra da treba početi raditi na 'posebnom statusu' Turske unutar EU, između ostaloga i jer se oko Cipra teško može postići dogovor. Uostalom, kako ističe politologinja Senem Düzgit sa Sveučilišta Bilgi, premijeru Erdoganu više ne treba EU kao 'eksterna legitimacija', kao kada je tek došao na vlast. Baš suprotno, Erdogan smatra da EU treba njega. Nije nemoguće da je u pravu.