Moderna Sirija stekla je svoju neovisnost od Francuske 1946., ali je stalno prolazila kroz razdoblja političke nestabilnosti izazvana sukobljenim interesima različitih skupina.

Na svjetskoj sceni Sirija je postajala sve više izolirana posljednjih nekoliko godina te su je sve više kritizirali zbog potpore pobunjenicima u Iraku i zbog uloge u Libanonu.

Ova izolacija je pokazala kratke znakove mira nakon napora Francuske da vrati Siriju u međunarodno stado 2008., ali sirijsko kršenje UN-ove zabrane naoružavanja libanonskih militanata Hezbolaha dovelo je do produljenja američkih sankcija u svibnju 2010. Daljnje međunarodne sankcije izrečene su usred krvavih prosvjeda koji su ubrzo skliznuli u građanski rat 2011/2012. godine.

Od 'Dana dostojanstva' do najvećeg krvoprolića

Sve je počelo 16. ožujka 2011. Sirijski ustanak započeo je kada je 35 ljudi uhićeno tijekom prosvjeda nazvanog 'Dan dostojanstva' u Damasku. Prosvjednici su zahtijevali oslobađanje političkih zatvorenika. U južnom gradu Deraai sigurnosne snage ubile su nekoliko prosvjednika na 'Danu bijesa', a ubojstva su izazvala daljnje nasilne prosvjede.

Tri dana nakon toga predsjednik Bašar al-Asad prihvatio je ostavku svoje vlade. Taj je potez zapravo bio simboličan, jer sirijska vlada ima vrlo malo stvarne moći. Prosvjednici su zahtijevali kraj gotovo 50 godina izvanrednog stanja u kakvom se Sirija nalazi(la).

Dana 19. travnja 2011., Assad najavljuje da je ukinuto izvanredno stanje. Međutim, taj je potez tek neznatno smirio rastući prosvjedni pokret.

Dana 22. travnja 2011., najmanje 75 ljudi je poginulo u dotada najkrvavijem ustanku koji su sirijske snage ugušile mecima i suzavcem.

Dana 22. prosinca 2011., delegacija Arapske lige dolazi u Siriju koja je nakon smirivanja ostalih revolucija diljem arapskog svijeta došla u središte novog međunarodnog meteža. Izvješća su pokazala da je u samo dva dana ubijeno 200 ljudi.Ujedinjeni narodi govore pak o brojci od 5.000 ubijenih otkako je Siriju uhvatilo stanje građanskog rata.

Dana 27. prosinca 2011., deseci tisuća prosvjednika na ulicama drevnog sirijskog grada Homsa zahtijevali su Assadovo smaknuće. Premda se stanje zbog posjeta Arapske lige nakratko smirilo, sirijska vlada ubrzo je nastavila sa svojom krvavom praksom ubijanja prosvjednika.

Dan 22. veljače 2012. ostat će zapamćen po ubojstvu dvoje zapadnih novinara u Homsu. Marie Colvin je radila za britanski Sunday Times, a Remi Ochlik je bio francuski fotoreporter.

U travnju su u Siriju stigli UN-ovi promatrači. No zbog toga se stanje nije nimalo primirilo niti su uspjeli utjecati na događaje.

Svibanj, 27., ostat će zapamćen po smrti više od stotinu ljudi, uključujući i djecu, u navodnom pokolju u području Houlae što je izazvalo međunarodno ogorčenje.

Tri dana kasnije, SAD, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Australija Španjolska i Bugarska odlučile su protjerati sirijske diplomate iz svojih zemalja.

Međunarodni napori da se zaustavi krvoproliće u Siriji nisu uspjeli. Stoga je UN u lipnju odlučio povući tristo nenaoružanih aktivista, jer su im životi bili ugroženi.

Pokolj stanovništva u Siriji nastavlja se iz dana u dan, a broj žrtava svakodnevno raste za nekoliko desetaka.

Dana 25. lipnja, ukupno 33 vojnika, uključujući i dva generala, prebjegla su pod okriljem noći preko turske granice. To je bilo najveće dezerterstvo pripadnika vojske otkako je počeo ustanak u S, i baš u vrijeme pojačanih napetosti između dviju zemalja nakon što je Sirija oborila turski ratni zrakoplov.

Dana 23. srpnja, sirijski režim je zaprijetio da će upotrijebiti kemijsko i biološko oružje u slučaju napada, što je bilo prvo javno priznanje posjedovanju oružja za masovno uništenje.

Dana 26. srpnja, vodile su se krvave borbe u najvećem gradu sirijskom gradu Aleppu. Izvješća pokazuju kako je ovo bio najkrvaviji mjesec u pobuni protiv Assadova režima koja je mirno započela u ožujku 2011. godine.

Krajem kolovoza došlo je do sukoba u sjevernom Libanonu između pristaša i protivnika sirijskog režima, poginule su dvije osobe, a ranjeno ih je 17. Bio je to prvi znak da se sirijska kriza počela prelijevati izvan njezinih granica.

U rujnu su s aktivističke skupine objavile izvješće u kojem su navele kako je u 17-mjesečnom građanskom ratu u Siriji poginulo 5.000 ljudi.

NATO spreman za vojnu obranu Turske

Sirijska kriza u listopadu je poprimila sasvim nove konture. Naime, turski premijer Tayyip Erdogan upozorio je kako njegova zemlja 'nije daleko' od rata sa Sirijom nakon prošlotjednih prekograničnih napada, što ukazuje na opasnost da pobuna protiv sirijskog predsjednika u sukob uvuče i susjedne zemlje. No unatoč prvotnoj ratobornoj retorici, Erdogan je rekao da je odluka parlamenta sredstvo odvraćanja i da Turska ne želi rat. No napetosti u odnosima Turske i Sirije ne jenjavaju i topnička razmjena vatre u području oko granice postaje svakodnevna pojava.

Dana 5. listopada, sirijski grad Aleppo ponovno je punio medijske stupce. Naime, u nizu koordiniranih samoubilačkih bombaških napada u tom gradu ubijeno je čak 48 osoba.

Ban Ki-Moon i dalje pokušava smiriti situaciju u Siriji, ali Damask u srijedu odbacuje njegov zahtjev o jednostranom prekidu vatre i traži od pobunjenika da prekinu nasilje.

Stvari se ponovno zahuktavaju na relaciji Ankara-Damask kada je sirijski putnički zrakoplov odletio u četvrtak iz zračne luke u Ankari nakon što su ga turski borbeni zrakoplovi prisilili u srijedu navečer da sleti na aerodrom pod sumnjom da prenosi vojnu opremu za snage sirijskog predsjednika. U cijelu se priču uplela i Moskva, kao vjerni saveznik Assadova režima i zatražila objašnjenje od Ankare zbog prisilnog prizemljenja sirijskog putničkog kojim su 'dovedeni u opasnost' ruski putnici, a Sirija je Tursku optužila za otmicu zrakoplova. Turska te optužbe kategorički odbacuje i tvrdi da je zrakoplov prevozio rusko streljivo. A prema posljednjim informacijama, sporni zrakoplov je prevozio ruske dijelove radara za sirijsko protuzračno topništvo.

Plan napada na Iran duž sirijsko-turske granice?

Budući da posljednjih nekoliko mjeseci ne jenjavaju glasine o potencijalnom napadu SAD-a i/ili Izraela na Iran, studija koju su pripremili dr. Anthony H. Cordesman i dr. Abdullah Toukan, analizira na koji bi način SAD izvršio preventivni vojni napad na Iran. Koincidencija ili ne, optimalna ruta napada, kako smatraju Cordesman i Toukan bila bi upravo duž sirijsko-turske granice, a potom preko Iraka u Iran i natrag istim putem. Uostalom, izvor iz Pentagona je za AP potvrdio da se u Jordanu nalazi nešto više od stotinu američkih vojnika koji su ondje kako bi osigurali da 'veze između Jordana i SAD-a ostanu čvrste kako bi se mogli suočiti s mogućim posljedicama zbivanja u Siriji', a javna je tajna da su u Siriji američki, francuski i njemački obavještajci itekako odavno prisutni. Je li pak Iran pravi razlog zbog kojeg bi Amerika mogla intervenirati u Siriji, pokazat će vrijeme.