Otišao je mali veliki čovjek, mirno i samozatajno, kako je i živio. Rodio se prevratničke 1917. godine u "šusterskoj", radničkoj obitelji u Negovcu kod Vrbovca, u danima Prvog svjetskog rata, nekoliko dana nakon što je pao ruski car Nikolaj II., na drugi mandat stupio američki predsjednik Woodrow Wilson, a prvi pokušaj proboja Solunskog fronta kod Bitole nije uspio, piše Jutarnji list.

Svojim životom potvrdio je da je vršnjak 20. stoljeća, koje je obilježio svojom stalnom borbom i bio je sudionik mnogih velikih i ključnih događaja hrvatske povijesti.

'Prošao sam zaista puno toga, i sreće i straha sam se "nauživao", odrastao, učio se i stjecao iskustvo u možda najgorim vremenima, koja su bila istodobno i velika i mizerna. Gledao ljudsku hrabrost i ljudski šljam. Često se pogledam u ogledalo i pitam ono što me mnogi pitaju: "Đuka, je li ti to sve trebalo? Je li ti nečega žao?" I odgovaram: "Ne, ne bih mijenjao svoj život, premda mi bude teško kada vidim što se danas događa i kako se želi promijeniti povijest i činjenice. I najgore mi je kad vidim kako se pljuje po djedovskim grobovima i naporima" - rekao je na proslavi svog 102. rođendana - zagrebački ilegalac, koji je čak neko vrijeme kao obavještajac radio u uredu tadašnjeg ustaškog ministra Joze Dumančića, partizanski borac, sudionik ZAVNOH-a, organizacije koja je temelj današnje slobodne Hrvatske, a potom i sudac Ustavnog suda SR Hrvatske, suborac takvih legendarnih velikana poput Ivana Šibla, Vece Holjevca, Andrije Hebranga, Kate Pejnović, ali i Franje Tuđmana, kojeg je još znao otprije Drugog svjetskog rata, kad su se susretali na ilegalnim sastancima.

Kazat će tada da mu teško pada kada vidi kako nas žele omalovažiti našu borbu, pa i nazvati nas nepodobnima, još sam ponosniji na nas partizane, na ilegalce koji su stavljali život na kocku za slobodu i pravednost, premda mi je nekad žao što sam, eto, morao to doživjeti.

Uvijek je rado prepričavao legendarnu priču, kako je baš on "odgovoran" za brak Josipa Broza i Jovanke Budisavljević. Naime, pričao je, u Lici, gdje je bio u partizanima u II. ličkoj, postojala je "ženska četa" i bila je, priča, među njima i Jovanka.

'Iz Vrhovnog štaba tražili su neku pismenu i pametnu curu, pa sam se odmah sjetio zgodne i pametne Jovanke', smijao se Đuka dok bi prepričavao tu anegdotu.

Juraj Hrženjak je bio dugogodišnji predsjednik Savjeta Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH te počasni predsjednik Antifašističke lige koji je nakon Drugog svjetskog rata obnašao brojne vojne, političke i pravne funkcije.

Kako se navodi u priopćenju Antifašističke lige RH, Hrženjak je bio istaknuti pravni stručnjak za lokalnu i regionalnu samoupravu, antifašistički borac koji je 1941. otišao u partizane.

Nakon Drugog svjetskog rata bio je pomoćnik zapovjednika Vojne uprave Jugoslavenske armije za Istru i Slovensko primorje, pomoćnik ministra za novooslobođene krajeve, direktor Instituta za društveno samoupravljanje, zastupnik u Saveznoj skupštini Jugoslavije u Beogradu, sudac Ustavnog suda SR Hrvatske te direktor Političke škole "Josip Broz Tito" nakon čega je 1980. umirovljen.

Diplomirao je 1956. na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Autor je nekoliko knjiga u upravljanju i samoupravljanju, te koautorskih djela i članaka o ljudskim pravima i prigovoru savjesti. Uredio je publikaciju „Rušenja antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000.“.