Kad je 1963. znamenita njemačka filozofkinja Hannah Arendt objavila svoju filozofsko-sociološko-pravnu studiju 'Eichmann u Jeruzalemu', inspiriranu spektakularnim suđenjem Adolfu Eichmannu (upravo je Eichmann bio organizator izvanrednog sastanka vrhuške nacionalsocijalističke stranke i njemačke vlade koji je održan 20. siječnja 1942. u vili na jezeru Wannsee kad je dogovoreno 'konačno rješenje židovskog pitanja') koje je pratila kao izvjestiteljica za New York Times, vjerojatno ni sama nije bila svjesna koliko će taj njezin čin prodrmati i protresti već desetljećima, pa i stoljećima ukalupljene znanstvene teorije koje su sa različitih pozicija, sa različitim tumačenjima, te naravno i s različitim ciljem bavile zločinom, a posebice zločincem kao pojedincem.

Prema Arendt, zlo kao takvo nema nikakve veze ni s antropološkim obilježjima pojedinca, ni s rasom kao uzročnikom zločina, ni s okruženjem koje pojedinca čini zločincem. Radikalno zlo kao neka metafizička pojava ne postoji. Ono nema ni dubinu ni demoniju. Zlo je zapravo banalno. I samim tim, još je jezovitije. Sva velika zla u povijesti, poput holokausta, nisu izvršavali fanatici i zlikovci, nego 'obični' ljudi, ljudi poput nas koji su samo 'slijedili naredbe'. Najstrašnije pri svemu upravo je ta spoznaja, da su i oni ljudi baš poput nas, a u svojim banalnostima ponekad su čak i gori od nas.

Zločinci nisu monstrumi

Na tragu Hannah Arendt, hrvatska književnica Slavenka Drakulić je 2003. godine objavila knjigu eseja pod imenom 'Oni ne bi ni mrava zgazili' u kojima radi psihološke portrete osuđenika na Haškom tribunalu, te preko tih profila pokušava odgonetnuti kako su se i zašto su se dojučerašnji mirni ljudi iz susjedstva, taksisti, učitelji, profesori ili policajci preko noći preobrazili u krvoločne ubojice. Baš kao i Arendt, Slavenka Drakulić polazi od pretpostavke da kad se radi o zločincima naš je prvi impuls da ih jednostavno proglasimo monstrumima, a ne da se sa njima identificiramo, kao što je slučaj sa žrtvama.

Tu dolazi do izražaja naš obrambeni mehanizam. Tako rješavamo dva problema: prvo, s monstrumima, dakle izrodima od ljudskog roda, nema se smisla baviti jer su oni naprosto iznimka, patološki slučajevi. Drugo, ne moramo razmišljati što bismo sami učinili da se nađemo u istoj situaciji, jesmo li sami sposobni za zločin, je li zlo dio ljudske prirode... Dakle, efikasno uklanjamo sva ta neugodna razmišljanja i zato se ne želimo baviti zločincima. No, zar nije zanimljivo i intrigantno, barem jednom u životu, eto barem kao neki eksperiment, postaviti se u poziciju zločinca? Zar nije zanimljivo, rekao bih čak i važno, vidjeti  tko su ti ljudi i kako su postali ono što jesu.

Ubojica kao junak

Mislim da je upravo o tim i sličnim temama razmišljao i Alexis Nolant, poznatiji pod pseudonimom Matz, kad je odlučio napisati priču o jednom bezimenom plaćenom ubojici. Zamišljen kao prozno djelo, a realiziran kao strip serijal, 'Ubojica', jedna od najvećih senzacija u svijetu stripa u posljednjih nekoliko godina, svojevrsna je biografija jednog zločinca koji je postao zločinac samo zato jer su se kockice mozaika zvanog život tako poklopile.

Jedan od razloga zašto sam uvijek volio čitati stripove o herojima i superherojima – koliko god to zvučalo kao najobičniji klišej – je činjenica da sam se baš preko takvih stripova mogao automatski prebaciti u čaroban svijet mašte i svijet promatrati kroz oči baš tih mojih junaka većih od života kojima je jedina misija pravda i mir. Sve je to lijepo, i zabavno naravno, no da je intrigantno i zanimljivo promatrati svijet oko sebe i na sasvim suprotan način, dokazao je Matz prisilivši čitatelje da se čitajući Ubojicu jednostavno identificiraju s glavnim likom. Kako je ovaj strip, a posebice njen prvi dio (inače, ovo integralno izdanje Fibre sastoji se od 5 albuma napisanih u periodu od 1998. do 2003. ) ispričan u velikoj mjeri u obliku monologa glavnog protagonista, čitatelj dobiva priliku ući u samu srž tog toka svijesti i poistovjetiti se s njim jer će skupa s njim dijeliti svoja ograničenja, svoje paranoje, svoj strah, svoja proturječja i svoje neuspjehe.

Posljednji posao

Priča počinje tako što 'naš' ubojica čekajući svoju sljedeću žrtvu biva stacioniran u jednoj hotelskoj sobi u srcu Pariza. Pravi profesionalac, bez ikakve mrlje u svom krvavom CV-ju, metodičan, sistematičan i kirurški precizan, baš u smiraj karijere, u trenutku kad misli da mu je to posljednji posao, k'o za vraga, upada u začarani vrtlog prokletstva Murphyjeva zakona. Sve što može poći po zlu, poći će. Čekanje, duže nego što je predviđeno, neizdrživo je. Bez obzira što je on najbolji u svojem zanatu i što je strpljenje jedno od glavnih vrlina koju pravi plaćeni ubojica mora posjedovati,  to čekanje i ta neizvjesnost uzimaju svoj danak, kako na njegov posao, tako i na njegov život. Dok čeka, on se prisjeća i pred nama rekapitulira svoj život – sve okolnosti koje su ga dovele do toga da sad sjedi u jednoj opskurnoj, mračnoj hotelskoj sobici s puškom u ruci i čeka; čeka osobu koju nikad u životu prije nije ni vidio, koja mu ništa nažao nije napravila, a koju će svejedno lišiti života, jer mu je to posao. 'Posao kao i svaki drugi' kaže on. Posao koji mu služi samo i isključivo zato da prikupi dovoljno novca da može zatvoriti jednu, a otvoriti drugu, novu stranicu svojeg života tamo negdje daleko, u srcu Venezuele, u raju na zemlji gdje su ljudi dobroćudni, jednostavni i ugodni, te ne postavljaju puno pitanja.

Prisjeća se kako je kao mlad i dobar student prava sasvim slučajno došao u situaciju da na ovaj način zarađuje za život i kako mu se to svidjelo. Čekajući on se prisjeća, a prisjećajući se on lagano puca, gubi konce razuma. No, kad se već gotovo sasvim približio rubu samouništenja, otkriva da je otkriven, te tada se u njemu iznova probudi želja za samoodržanjem i preživljavanjem. Po svaku cijenu. Poistovjećuje se sa aligatorom. Sa životinjom koja je izašla ravno iz prapovijesti i koja je preživjela. Jedina.  Aligator je samotnjak, asket, predator naoružan bezgraničnim strpljenjem koji gotovo da i ne jede, ali kad ubija to radi besprijekorno. Baš poput njega.

Žrtva okolnosti

On svijet doživljava kao odvratno, licemjerno i neprijateljsko mjesto koje je upravo na zlu, na pokoljima i na smrti postavilo temelje svojeg opstanka. Povijest čovječanstva je za njega samo jedna duga krunica grozota koju još ni izbliza nismo završili prebirati. On nije radi toga očajan, samo je ravnodušan, te se samo prilagodio pravilima koje ionako sam nije postavljao. On smatra da je svijet jedno zajebano mjesto, a onda moraš biti zajeban i ti da bi preživio. Poput aligatora.

'Ubojicom' je Matz pokazao kako je zapravo strip jedan fantastičan medij koji autoru daje mogućnost da u svojem radu imaju neograničenu slobodu biranja teme koju će obraditi i načina na koji će pristupiti istoj. Matz je imao dovoljno hrabrosti da bez imalo predrasuda zaviri u um jednog zločinca i prikaže nam ga kao sasvim običnog čovjeka, sa svim svojim manama i vrlinama. Matzov ubojica je zapravo simbol teze da je svaki čovjek potencijalni ubojica.

Crtež Luca Jacamona je briljantan. Nevjerojatno kako prati ritam pripovijedanja kojim se služi Matz. Jacamon virtuozno žonglira kombinacijom velikih i malih ploča, a ton i boja koje koristi, posebice kad Matz brojnim flashbackovima izlomi linearnost pripovjedne naracije, impresivni su. Ovaj majstor boje, kreirajući tu, gotovo pa intimističku pozadinu, kreirao je fantastičan vizualni soundtrack čitave ove priče. Jedna od najuspjelijih suradnji scenarista i crtača koju sam ikad vidio.

U svakom slučaju, 'Ubojica' je strip koji se jednostavno mora pročitati.

Izdavač : Fibra

Cijena : 270 kuna