Rođena u Slavonskom Brodu, Diana Topčić-Rosenberg diplomirala je ekonomiju u Zagrebu i magistrirala javnu upravu na Sveučilištu Harvard u SAD-u. Bila je regionalni koordinator i zamjenica direktora organizacije International Rescue Committee, te na čelnim pozicijama u organizacijama Mercy Corps i Urban Institute u Hrvatskoj. Potom se otisnula u Salvador, kao direktorica tamošnjeg Mercy Corpsa, a uz brojne edukacije iz procesne psihologije godinama je radila kao konzultantica niza međunarodnih razvojnih organizacija, Europske unije i institucija Vlade RH.

Prije šest godina osnovala je udrugu za potporu posvajanju ADOPTA, te pokrenula programe stručne edukacije potencijalnih posvojitelja i djelatnika sustava socijalne skrbi. Ubrzo je pozicionirala udrugu kao referentni centar o posvojenju u regiji te već tada krenula pisati prijedloge izmjena zakonskih odredbi o posvojenju. Udana je i majka posvojene djevojčice.
Konstatirajući da nije članica radne skupine za izradu Obiteljskog zakona, Topčić-Rosenberg nije željela komentirati sve glasnija upozorenja u javnoj raspravi da se kroz najavljeno redefiniranje instituta izvanbračne zajednice zapravo želi posve onemogućiti jednakopravnost istospolnih zajednica, koje ni sada nemaju zakonsko pravo na posvojenje djece, ali ga nastoje izboriti.
Koliko u prosjeku traje postupak posvojenja u Hrvatskoj?

Sam postupak posvojenja, nakon što se izabere potencijalni posvojitelj, traje prilično kratko. Period ovisi o više čimbenika, poput dobi djeteta, potrebi za međusobnim upoznavanjem i prilagodbom djeteta na buduće roditelje, procesu stjecanja inicijalnog povjerenja u odrasle ljude itd. U principu, taj proces bi trebao trajati od jednog do četiri mjeseca. Međutim, postoji i drugi dio procesa, koliko dugo vremena protekne od upisa potencijalnog posvojitelja u Registar do trenutka da ima priliku posvojiti određeno dijete. Taj period varira i, nažalost, u nekim slučajevima traje godinama. Postoji više od 1.140 potencijalnih posvojitelja, a godišnje se posvaja tek oko 100 djece

Još je veće, i za društvo odgovornije, pitanje koliko dugo pojedino dijete živi u sustavu socijalne skrbi, dakle, prije no što dođe do posvojenja ili, u nekim slučajevima, do povratka u biološku obitelj. Unaprjeđenje stručnog i analitičkog praćenja svakog djeteta, jasne odluke što je najbolja opcija za njega u jasno određenim vremenskim periodima, individualizirana podrška prvo biološkoj obitelji, a ako se situacija ne razvija povoljno za povratak u obitelj, opredjeljivanje za druge oblike skrbi, moraju postati prioritet brige za djecu. Tako ćemo spriječiti da nam djeca odrastaju u sustavu skrbi.

Koliko je trajao vaš postupak posvojenja djeteta?

Moja posvojiteljska priča je vrlo slična mnogim drugima. U to vrijeme nije bilo Registra potencijalnih posvojitelja niti su centri koristili aktivno email. Trebalo je dvije godine upornih telefoniranja, pisama centrima koje smo suprug i ja sastavljali noćima, razmišljajući kako da pokažemo sebe onakvima kakvi jesmo, a da ne budemo patetični. Dvije godine stalnog dokazivanja socijalnim radnicima da smo dobri ljudi, periodi ogromnih tuga kada nismo bili izabrani i konačne beskonačne sreće.

Ministarstvo je objavilo protokol kojim se centri za socijalnu skrb obvezuju na izradu plana za posvojenje s jasnim rokovima za svaki dio postupka. Kad će to zaživjeti?

Ideja protokola je uravnotežiti praksu postupanja svih centara za socijalnu skrbi, ali ujedno unosi i određene inovacije u postupak koji do sada nije pružao jednake šanse svakom djetetu. Tako protokol prvi put jasno uređuje aktivnosti i rokove u kojima centri za socijalnu skrb trebaju samostalno ili uz pomoć drugih centara i Registra potencijalnih posvojitelja tražiti roditelja svakom djetetu, ali i njihovu odgovornost da izvijeste ministarstvo što su konkretno poduzeli ako im to u roku od dva mjeseca ne uspije.

Izrađuje se web podstranica o posvojenju na kojoj će se objavljivati anonimizirani profili, bez fotografija i imena, sve djece kojoj centri nisu pronašli posvojitelje u roku od dva mjeseca. Tako ta djeca postaju vidljiva prvo svim ostalim centrima za socijalnu skrb, ali i cijeloj posvojiteljskoj zajednici. Potencijalni posvojitelji tako imaju priliku aktivno sudjelovati, biti informirani i odlučivati, umjesto da su u pasivnoj ulozi i da čekaju hoće li ih netko nazvati. Protokoli su na snazi od kolovoza, a sama web stranica trebala bi biti gotova do kraja listopada.Potencijalni posvojitelji koji su upisani u Registar dobit će pristupne podatke za ulaz u taj dio stranice od nadležnih centara za socijalnu skrb. Obavijest o tome bit će na mrežnoj stranici ministarstva početkom studenog.
447111 ,446492,424546 ,418634
U drugom protokolu, određuje se minimalan broj susreta djeteta s potencijalnim posvojiteljima iz inozemstva. Međunarodno posvojenje omogućuje se u slučaju da dijete ne pronađe posvojitelje u Hrvatskoj, no kako je to moguće s obzirom na veliki broj potencijalnih posvojitelja?

Kada bismo uspoređivali samo brojeve, rekli bismo da postoje 2.5 potencijalna posvojitelja za svako dijete koje se može posvojiti. Ali nije stvar samo u brojkama. Većina djece koja ne pronalaze roditelje u RH su manje slična 'profilu' idealnog djeteta za posvojenje, zbog dobi, zdravstvenih ili razvojnih poteškoća te, još uvijek dosta često, ako su romskog porijekla. Sva djeca imaju pravo na život u obitelji te putem ovih protokola za međudržavno posvojenje, trasiramo put kako djeca mogu pronaći roditelje negdje drugdje, ako to nije moguće u RH. Protokoli se prvenstveno odnose na zemlje ugovornice Haške konvencije o posvojenju, kojem je i Republika Hrvtska pristupila 2014. godine, ali do sada po toj konvenciji nije posvojeno niti jedno dijete.

Protokoli propisuju i minimalni broj dana obveznog druženja stranih posvojitelja s djetetom prije no što se donese odluka da je to dobar izbor. Uspostava i praćenje odnosa izuzetno su važni. Naime, svaki potencijalni posvojitelj je djetetu strana osoba, a u ovom slučaju ta osoba govori drugačiji jezik, ima drugačije običaje, kuha na drugačiji način itd. Važno je da proces upoznavanja i prilagodbe teče određenim ritmom, a ujedno postoji i obveza da nadležna institucija u zemlji porijekla posvojitelja dostave izvještaje o tome kako dijete i obitelj funkcioniraju nakon posvojenja.

Je li bilo interesa gay parova za posvajanja djece?

Između brojnih upita u ADOPTi, bilo je i pitanja istospolnih parova o posvojenju djece, uključujući i posvojenje biološkog djeteta jednog od partnera. Važeći Obiteljski zakon ne predviđa ovu mogućnost.

Jesu li izvanbračni parovi i samci također diskriminirani u praksi kada žele posvojiti dijete?

Ja bih promijenila paradigmu. Centri za socijalnu skrb imaju obvezu izabrati najboljeg mogućeg posvojitelja/e za određeno dijete. S obzirom na preko 1.140 potencijalnih posvojitelja, centri imaju veliku mogućnost izbora, a svih 1.140 parova i pojedinaca procijenjeni su kao dobri mogući roditelji. Većina potencijalnih posvojitelja u Registru su parovi. Međutim, najvažnije je primarno voditi računa o interesu djeteta, a ne o interesu sadašnjeg ili budućeg roditelja. Stoga, ako se polazi od potreba djeteta, tada je u pojedinim situacijama možda za dijete bolje da odrasta uz roditelja istog roda, na primjer ako je dijete doživjelo neki oblik zlostavljanja od osobe suprotnog spola. Ili ako je procijenjeno da dijete ima velike potrebe za stalnom prisutnošću i potporom roditelja, možda je bolje da jedan roditelj ne radi. Kada se gleda s pozicije interesa djeteta, različite osobine i kompetencije postaju prednost, jer različita djeca imaju potrebe za različitim roditeljima koji mogu odgovoriti na njihove potrebe.

Bez evidencije o posvojenjima iz inozemstva

Koliko je djece u RH posvojeno prošle godine, u kakvoj su putanji brojke u posljednjih nekoliko godina?

Trend posvojenja je prilično stabilan, s brojkom od oko 100 posvojenja godišnje u zadnjih pet godina. Međutim, oko 400 djece ostaje ne posvojeno svake godineUpravo za ovu djecu kao društvo moramo pronaći drugačija rješenja.

Sve više parova iz Hrvatske odlučuje se na posvojenje djece iz inozemstva, nerijetko iz afričkih država, ulaze li i oni u tu statistiku?

Nažalost, u RH se ne vodi evidencija o posvojenju djece iz drugih država, osim u slučaju posvojenja po Haaškoj konvenciji o posvojenju. To je još jedan dio mozaika oko teme posvojenja koji je možda potrebno razmotriti.

Jeste li, kao predsjednica ADOPTE, posredovali u tim procesima, kao i u postupcima međudržavnog posvojenja djeteta iz Hrvatske?

Kao predsjednica ADOPTE nisam mogla posredovati u međudržavnom posvojenju jer su jedino centri za socijalnu skrb i Ministarstvo nadležni za posredovanje. Međutim, bavila sam se edukacijom, savjetovanjem i pripremom potencijalnih posvojitelja za posvojenje, domaće i međudržavno. Uspostavila sam kontakte s brojnim stručnjacima van Republike Hrvatske i razvijala projekte razmjene dobre prakse s Velikom Britanijom i SAD-om. Štoviše, u tom periodu ADOPTA je postala centar ekspertize za međudržavno posvojenje.

ADOPTA kao 'kuhinjska revolucija'

Kada ste osnovali ADOPTU, koliko ona danas broji članova? Postoje li neke administrativne odredbe koje koče razvoj udruge?

ADOPTA je nastala 2010. kao neka vrsta 'kuhinjske revolucije'. Naime, kao posvojiteljica, često sam se osjećala usamljeno i nisam imala s kime razgovarati o temama koje su me mučile. U to vrijeme postojala je tišina oko brojnih tema i nekakva vrsta srama da se progovori o tome da je ova vrsta roditeljstva ponekad teška. Posvojitelji su osjećali da se prvo moraju dokazivati bezbroj puta pred stručnim radnicima centara za socijalnu skrb, a kada konačno postanu roditelji, osjećali su da ih nitko nije pripremio na brojne izazove koje roditeljstvo posvojenog djeteta sa sobom nosi. Prepoznala sam da postoje i drugi ljudi koji imaju istu potrebu i tako je nastala Adopta.

Pokazalo se koliko je bila potrebna brzinom kojom je rasla. Prvih nekoliko godina nije bilo ureda i zaposlenika te sam često odgovarala na telefonske pozive posvojitelja kasno navečer, nalazila se s njima nedjeljom ili su mi, u slučaju potrebe, zvonili na vrata. Posvojitelji su jedna prekrasna zajednica divnih ljudikoji su spremni pomoći i pružiti podršku jedni drugima, ali, kao i svi drugi roditelji, boriti se lavovskim srcem za zaštitu svoje djece. ADOPTA je danas snažna profesionalna organizacija, koju čini puno posvećenih žena i muškaraca, i ja sam ponosna na svoj doprinos u njenom stvaranju i rastu.

Iza vas je uspješna međunarodna karijera. Jeste li zadovoljni učincima u ministarstvu, biste li željeli ostati u izvršnoj vlasti?

Ovo je vrlo zanimljivo pitanje u vrlo zanimljivo vrijeme (smijeh). Razmišljala sam o budućnosti i moram reći da nemam čvrst stav. Vrlo sam zadovoljna unapređenjem područja za koja sam bila zadužena. U ovih osam mjeseci, između ostalog, uspostavili smo sustavni pristup standardizaciji posvojenja, podigli povlačenje EU sredstava s nula na 13,3 milijuna eura, pripremili nove natječaje vrijedne preko 30 milijuna eura do kraja 2016, otvorili se suradnji s akademskom zajednicom i sada se intenzivno bavimo unapređenjem sustava zaštite djece u međunarodnoj krizi. To sve ne bi bilo moguće bez suradnje i podrške kolega s kojima sam radila. Upoznala sam krasne ljude u državnoj upravi i potvrdila da ako postoje jasni smjerovi i rokovi, ako imaju prostora za inovacije i napredak te ako se njihov trud prepoznaje i cijeni, spremni su i sposobni proizvesti ogromne promjene koje su nam važne i potrebne.