Kako je ponos Zagreba, Dinamo, uopće završio na Maksimiru? Godina je 1912., Dinamo tada još nije postojao, a zagrebačka perjanica bio je HAŠK, koji je na Sveticama sagradio igralište u zakupu od Zagrebačke nadbiskupije s kapacitetom za šest tisuća ljudi.

Iako je imalo male tribine, igralište je bilo blatnjavo i neadekvatno. U međuvremenu, Građanski postaje vodeći zagrebački klub, no nije imao svoj teren. Dvadesetih godina prošlog stoljeća izgradili su mali stadion u Koturaškoj za 18 tisuća gledatelja.

Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti ukidaju ime Građanski i osniva se Dinamo, sljednik tog kluba. Dinamo je praktički beskućnik te je neko vrijeme stacioniran na Šalati. Godine 1948. seli se na Maksimir.

Od drvene barake do stadiona koji je građen 22 godine

'Klub je najprije izgradio drvenu baraku koja je služila za svlačionice, a godinu kasnije i zidanu zgradu na južnom dijelu stadiona. Podignuti su i nasipi za stajanje, a na zapadom dijelu stadiona izgrađena je mala drvena tribina s 30 sjedala. Uređeno je i igralište s atletskom stazom', stoji na stranicama GNK Dinamo.

I konačno, početkom 50-ih kreće realizacija gradnje stadiona kakvog danas znamo prema projektu Vladimira Turine.

Krajem 1953. počela je izgradnja zapadne tribine (6262 mjesta) i tribina za sjedenje ispod njih, što je dovršeno 1954. godine. Sjeverna tribina, kapaciteta 16.000 stajaćih mjesta, građena je od 1953. do 1955. godine. Oko 1955. sagrađeni su zapadni ulaz, blagajne, sanitarni čvor na zapadu i željezna ograda oko stadiona, prema projektu arhitekta Marijana Haberlea. Istočna tribina (12.300 sjedećih mjesta), istočno stajanje (18.000) i pomoćno igralište s manjom tribinom (4000 sjedala) podignuti su 1961. godine.

Izgradnja južne tribine započela je 1964., a dovršena 1969. godine. Na njoj je 5000 sjedećih i 10.000 stajaćih mjesta. Nova tartan staza uređena je 1970. godine. Stadion je tada mogao primiti oko 60.000 ljudi, a gradnja je službeno završila 1975.

E, da je Tuđman još poživio

Iz ove kronologije je očito da stadion od samih svojih početaka ima problema s realizacijom. Još veća muka pratila ga je kad se potkraj 1990-ih krenulo u sveobuhvatnu rekonstrukciju.

Ovaj je zadatak došao u ruke arhitektima Branku Kinclu i Nikoli Filipoviću. Godine 1998. ruši se sjeverna tribina te je na njezinu mjestu sagrađena nova s ostakljenim poslovnim prostorima prema Maksimirskoj ulici. Uz to su na istočnu i južnu tribinu postavljene stolice. Obnovljen je i zapad s VIP ložama. Šlag na tortu trebale su biti tribine uz sam teren, gdje je danas atletska staza, čime bi se znatno pojačao kapacitet stadiona.

No krajem 1999. umire prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, što je, prema riječima tadašnjeg direktora Dinama Mirka Novosela, bilo presudno.

'Da je Franjo Tuđman živio samo dva mjeseca dulje, imali bismo završen maksimirski stadion. Trebalo nam je samo još trideset radnih dana da se u funkciju stave poslovni prostori ispod sjeverne tribine. Već smo imali potpisane ugovore sa zakupcima, a onda su uslijedile promjene projekta i ne znam što se zbivalo, jer sam tada već bio izvan kluba. Ali do tada smo uložili oko 100 milijuna maraka i trebalo je investirati još oko 20 milijuna da stadion bude završen', rekao je Novosel.

Otad se u Maksimir ponešto ulagalo, no riječ je o sitnim stavkama, često kozmetičkim. Godine 2011. promijenjen je travnjak ispod kojeg je postavljeno grijanje, postavljene su nove sjedalice…

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić 2013. priznao je kako je od sredine 90-ih u stadion uloženo 800 milijuna kuna.

Da se spremaju velika ulaganja, spekulira se već neko vrijeme. Rokovi su se po starom dobrom običaju pomicali. Govorilo se da će krov na stadionu biti gotov do 2020.

No na početku 2019. tek se sramežljivim koracima krenulo u upumpavanje novih 280 milijuna kuna u stadion, za koji većina stručnjaka kaže da bi ga jednostavno trebalo – srušiti.