U zemljama poput Njemačke i Južne Koreje zelene tehnologije su pokretač razvoja, poglavito obnovljivi izvori energije. Nova radna mjesta, profit i poboljšanje životnog standarda ne uvjetuju narušavanje kvalitete okoliša i prirode, ili je taj utjecaj znatno manji. Hrvatska se još uvijek oslanja na neobnovljivu energiju, ali u tijeku je izrada Strategije nisko-ugljičnog razvoja, koju zajednički pripremaju Ministarstvo zaštite okoliša i prirode i Program za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP). Robert Pašičko, voditelj tog projekta UNDP-a, za tportal objašnjava kako ispuštati manje CO2, a nastaviti privredni razvoj
Kako i koliko se aktualni veliki energetski projekti države, poput Plomina C, HE Ombla i HE Dubrovnik 2, uklapaju u koncept razvojne politike s niskim emisijama?
U posljednjih godinu dana Europska komisija je objavila nekoliko dugoročnih strateških dokumenata, u kojima razmatra na koji način je moguće ostvariti cilj na koji se obvezuje do 2050. godine – smanjenje emisija stakleničkih plinova od 80-95 posto. Takav nisko-ugljičan razvoj društva prvenstveno ovisi o energetskom sektoru koji najviše doprinosi svojim emisijama, pa je za energetiku predviđeno smanjenje od 93-99 posto emisija. Ovdje se misli ne samo na proizvodnju električne energije, nego i na, primjerice, energiju koju koristimo u vozilima, energiju kojom se grijemo… Znajući da idemo tim smjerom, danas je potrebno donositi odluke koje nas neće 'zaključati' u budućnosti, jer veliki energetski objekti traju od 25 do 60 pa i više godina i grade se da bi dugoročno osigurali energiju
Kako druge zemlje osiguravaju dovoljno energije za razvoj i ujedno smanjuju emisije CO2?
Vrlo važna stvar u energetici je i percepcija javnosti pojedinih energenata. Njemačka je nakon nesreće u Fukušimi odustala od nuklearne energije, pogasila većinu svojih nuklearnih elektrana (a smatra se da su njemačke nuklearne elektrane među najsigurnijima u svijetu) i donijela odluku da se dominantno prebaci na korištenje obnovljivih izvora energije. S druge strane u Francuskoj ne postoji negativna percepcija nuklearne energije te se 80 posto električne energije proizvodi u gotovo šezdeset nuklearnih elektrana. Danas, zbog nepoznanica oko cijene CO2 emisija u budućnosti ulaganje u ugljen postaje vrlo rizična investicija.
Što takvi primjeri znače za Hrvatsku i za elektrane koje bi trebali graditi ovdje?
Činjenica je da jako dugo nismo sagradili elektranu. Također je činjenica da praktično svake sekunde uvozimo barem 500 MW. Jednostavno nedostaje novih kapaciteta koji bi to nadomjestili jer se nije dovoljno radilo po tom pitanju. Ne samo to, nego je i velik broj naših postojećih elektrana sagrađen prije 40 ili čak više od 50 godina, i potpuno su nekonkurentne – tako da često proizvode energiju kad bi bilo i ekonomski racionalnije da ne rade nego da se ta energija uvozi.
Ako se fokusiramo samo na klasične, velike elektrane, za razdoblje od sljedećih 10-12 godina, nuklearna elektrana bi došla prekasno jer joj toliko vremena i treba za izgradnju. Ugljen je suočen s velikim rizicima ograničenja i porasta cijene CO2 emisija, plin je skup kao energent i upotrebljava se za pokrivanje vršnih opterećenja dok nama prvenstveno treba bazno, dakle, stalnih minimalno 500-1000 MW. Velike hidroelektrane suočavaju se sa sve većim otporima za izgradnju i to je nešto što će sigurno pratiti i HE Omblu i ostale najavljene velike hidroelektrane. Što onda preostaje? Pojedine zemlje su vrlo hrabro danas krenule u nisko-ugljični razvoj, vrlo hrabrim korištenjem energetske efikasnosti i korištenjem obnovljivih izvora energije.
Imate li prijedlog kako da Hrvatska poveća proizvodnju i osigura dovoljno energije za industriju, a ujedno smanji ili zadrži barem sadašnju razinu emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova. U posljednja dva desetljeća uspjeli smo napraviti upravo obrnuto - uništiti proizvodnju, a trošiti energije jednako kao 1990. godine kada smo imali danas nezamislivo zaposlenu industriju.
Nisko-ugljične tehnologije ne nude samo mogućnost osiguranja energije za industriju, nego i mogućnost da se industrija razvije upravo proizvodeći te tehnologije. Da bi to postala stvarnost, bitno je dobro prioritizirati mjere za smanjenje emisija i fokusirati se na tehnologije za čiju primjenu postoje dobri potencijali, a koje nude najveću mogućnost zapošljavanja, proizvodnje energije, razvoja ekonomije, smanjenja emisija… Primjerice, imamo 23 puta manje sunčevih sustava za proizvodnju toplinske energije (grijanje vode) po glavi stanovnika od Austrijanaca. A imamo i 30 posto više sunčeve energije… Jednom instalirani sunčevi toplinski sustav, primjerice u Zadru, isplati se u 5-6 godina. Koja se još investicija danas isplati u 5-6 godina? Zašto nemamo kolektore na svakom krovu kao što je primjerice slučaj u Grčkoj, ili već i Makedoniji?
Ako se izgradi Plomin C će dobiti svoje emisijske kvote za CO2 i morat će ih postupno smanjivati. Da li će to utjecati na obaveze Hrvatske za smanjenje ukupnih emisija stakleničkih plinova ili na poslovanje HEP-a?
Plomin 3 ne ulazi u kvotu hrvatskih emisija kao ni drugi veliki emiteri CO2 emisija koji svi ulaze u Europsku shemu trgovanja emisijama (ETS). Od sljedeće godine će se sedamdesetak industrijskih i energetskih postrojenja u Hrvatskoj priključiti u ETS, što znači da će svaku tonu CO2 emisija koju planiraju emitirati trebati kupiti na tržištu. Cijena emisija ovisi o zakonima ponude i potražnje, i kreće se od 6 do 30 eura po oni. Većina stručnjaka ocjenjuje kako će cijena u 2020. godini iznositi od 15 do 20 eura po toni, što znači da će godišnje Plomin 3 samo za nabavu 3,5 milijuna tona CO2 emisija trebati izdvojit možda i pola milijarde kuna godišnje.
Što će konkretno donijeti Niskougljična strategija razvoja (Low Emission Development Strategy – LEDS) u odnosu na postojeće dokumente, poput Energetske strategije? Koje su zemlje uspjele donijeti i ostvariti takvu strategiju?
Ideja kod izrade Nisko-ugljične strategije, LEDS-a, je kroz sektorske radionice i kroz intenzivno sudjelovanje preko 250 stručnjaka prioretizirati mjere koje mogu najviše pridonijeti ne samo smanjenju emisija stakleničkih emisija, nego i razvoja zelenih poslova, ekonomije i slično. Nakon što se prioretiziraju mjere, može se zasebno razmatrati kako ih ostvariti. Pojedine zemlje koje su vrlo hrabro, bez fige u džepu, krenule tim putem pokazuju ogroman napredak. Možda je najsvjetliji primjer Južna Koreja gdje je nisko-ugljični razvoj postao okosnica društva, tako da u zelene tehnologije godišnje investiraju tek nešto manje od puno većih Kine i SAD-a.
Praksa pokazuje da se kod nas strategije donose uredno, a sve zapinje kod njihove provedbe. Da bi poboljšali mogućnosti uspjeha ove strategije, umjesto nametnutog 'top-down' pristupa gdje je sudjelovanje javnosti ograničeno na mjesec dana komentiranja i upitno uvažavanje tih komentara, ovdje se krenulo otvoreno od početka, i zainteresirana javnost i stručnjaci mogu biti cijelo vrijeme uključeni u postupak izrade strategije. Dok druge strategije ovise samo o pojedinom ministarstvu i sektoru, ovdje je naglasak na suradnji svih relevantnih ministarstava i uključenje šire političke podrške. Zato je ministarstvo otvorilo web stranicu http://klima.mzoip.hr/default.aspx?id=332, na kojoj su objavljeni dokumenti o ovoj strategiji i izvještaji s rasprava i radionica.
