Povratak u močvarne i mračne devedesete, sintagma je koja se već nekoliko mjeseci provlači kroz lijevo orijentirane medije i označava sveopću negativnu atmosferu dekade koja je u nas obilježena prije svega ratom, neimaštinom, rastućim nacionalizmom, ali i kriminalom svake vrste. I danas smo, osim rata koji je okončan, ali se njime i nadalje manipulira, svjedoci posvemašnjeg siromaštva, bujajućeg nacionalizma, a o kriminalu koji se uvukao u sve pore društva da i ne govorimo. Opća negativna atmosfera dodatno je osnažena i doseže kulminaciju neartikuliranim prosvjedom branitelja u Savskoj, svečanim dočekom osoba optuženih za ratne zločine, najavom čelnika oporbe o reviziji prošlosti i sveopćim jačanjem radikalnog autoritativnog nacionalizma koje isključuje 'one druge'. Mogu li i jesu li naše nove devedesete doista opasnije i destruktivnije od pravih devedesetih?

Narod u bjesnilu gubi glavu

Vjeran Zuppa, teatrolog, pisac i profesor emeritus na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti kojeg mnogi smatraju živom ikonom hrvatske intelektualne ljevice smatra kako je sadašnjica lošija nego prije 20 i 25 godina. 'Nakon kalvarije rata koju smo prošli danas se reaktivira, rekreira i reciklira nacionalizam u farsičnom obliku kroz šatoraše, Tomislava Josića i Ružu Tomašić. Farsa proizlazi iz francuske riječi kojom se označava nabujak i nadjevak u koji se stavlja sve i svašta i upravo je farsa, ta vulgarna i lakomislena komedija zapravo vulgarna i lakomislena tragedija začinjena bjesnilom naroda kojem smo danas svjedoci', mišljenja je Zuppa. Ovaj bespoštedni kritičar svih devijacija na hrvatskoj političkoj sceni smatra kako sve dublje tonemo u godine koje se stalno ponavljaju - 41., 71. i 91. Samo što su danas te kritične hrvatske godine objedinjene, prema njegovu mišljenju, u sadašnje vrijeme i 2015. godinu. 'Iskreno, nisam se tome nadao, pogotovo stoga što smo prošli iskustvo koje smo imali s Tuđmanovim pogreškama, a potom i sa Sanaderom za kojeg sam još prije nego što je postao premijer rekao kako laže na svih pet jezika i koji je etatizirao korupciju, a danas s Karamarkom. Usto, na političkoj sceni imamo i osobe poput Ruže Tomašić koja je nedavno rekla svoju slavnu parolu 'Hrvatska Hrvatima, a svi drugi su gosti', što je na tragu razdoblja straha, mraka i magle za vladavine nacizma i ustaštva. Ono što žalosti jest to da se takvi oblici neoustaštva lako mogu prepoznati još u zametku, no društvo ne zna što poduzeti po tom pitanju', navodi Zuppa dodajući kako hrvatska politika iz svog narcizma ne surađuje sa znalcima dok istovremeno, prema njegovim opservacijama, 'narod u bjesnilu gubi glavu'.

Ugledni ljevičar, ali i najoštriji kritičar ljevice kada to zatreba, kako sam za sebe kaže Zuppa, slikovite se izrazio kako bi na mjestu današnjih političara - koji svestrano koriste atmosferu potpune apatije i pritom dijele lekcije - držao jezik u gubici. 'Hrvatska politička situacija u tolikoj je mjeri mučna za sve građane, da doista ne znam kako ćemo se iz svega ovoga izvući. Najgore je to što se od nagomilanog užasa ne vidi svjetlo na kraju tunela. Povremeno se sjetim izreke poljskog filozofa i sjajnog humorista Stanislawa Jerzyja Leca koji je davno zapisao sjajan aforizam 'već sam pomislio kako sam dospio do samog dna, a onda sam začuo kucanje s druge strane'. Kako sam ja po prirodi nepopravljivi optimist, upravo je ta cinična spoznaja možda jedini oblik nade koji si možemo priuštiti', zaključuje Zuppa.

Zamjena teza

Hrvoje Klasić, profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, mišljenja je kako nije siguran jesmo li ikada izašli iz 90-ih, ali i 80-ih godina. 'Hrvatska nije načisto sa svojom prošlošću. Smatram da ona ni ne može biti, jer je 1990. počinjena ista pogreška kao i 1945. kada smo se okrenuli na nultu godinu. Naime smatramo kako apsolutno sve počinje s nama, kako je sve prije bilo lošije nego danas pa automatski time svi događaji iz prošlosti postaju nepoćudni. O proteklim događajima više se ne govori pa kod nas sve postaje polarizirano crno-bijelo razmišljanje, zapravo u našem slučaju crveno-crno razmišljanje', smatra jedan od najglasnijih kritičara povijesnog revizionizma. Prema Klasićevu sudu taj revizionizam počinje početkom devedesetih kada raspadom socijalističke Jugoslavije kreće klasična zamjena teza pa sve ono što je nekad bilo crno postaje bijelo i obrnuto, veliča se ustaštvo i relativiziraju ustaški zločini, a antifašizam se poistovjećuje s komunizmom koji se pokušava objasniti kroz agresiju na Hrvatsku, ali i socijalizam, šezdesete i sedamdesete godine, pa i sama Jugoslavija. 'Umjesto da raspad Jugoslavije i početak rata u Hrvatskoj bude konkretan povod za analizu prošlosti i objašnjenje toga zašto su nam se dogodile nemile devedesete godine, kod nas se događa obrnut proces, a većina povijesnih zbivanja vezanih za bivšu državu gleda se izvan konteksta, isključivo kroz prizmu ratova devedesetih', zaključuje Klasić.

Politički analitičar Žarko Puhovski povratak u devedesete godine i pojavu nesumnjivo nacionalističkog kolorita kojim je obojano današnje hrvatsko društvo, uz neizbježan politički kič, promatra kroz braniteljski šator u Savskoj 66 gdje se okupljeni 'ponašaju kao pripadnici Saveza udruga boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) koji misle da svima mogu interpretirati kako izgleda prošlost, a kako sadašnjost te se postavljaju kao savjest društva'. Nekadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora mišljenja je kako je analogija između branitelja iz Domovinskog rata koji prosvjeduju već 200 dana u Savskoj i partizanskih boraca koji su imali sve moguće privilegije vrlo jasna. 'I jedni i drugi, svaki u svoje vrijeme našli su se u situaciji da žale za ratom i onda oponašaju rat bez rata', smatra Puhovski ističući kako se iz njihova ponašanja može vidjeti kako smatraju da su iznad društvenog morala i državnih zakona jer su stvorili zajednicu pa ne moraju odgovarati zajednici za svoje postupke. Usto, Puhovski misli kako su poruke iz Savske poput 'Oba su pala' opasne, ali i irelevantne poput one '1991. Protiv Jugoslavije - 2015. Protiv Jugoslavena' budući da takvih prema popisu stanovništva u Hrvatskoj ima tek šestotinjak. Umirovljeni profesor političke filozofije smatra kako takva gruba retorika šalje poruku o nedovršenom poslu, a učestalo se prišivaju i etikete poput 'jugokunits' ili 'četnik' svatko tko se s njima ne slaže što je, prema Puhovskom, još jedno živo evociranje atmosfere iz ranih 90-ih kada se takvih etiketa podijelilo i previše.

Otkad smo ušli u EU – sve se pogoršalo!

Puhovski nemogućnost izlaska iz mulja devedesetih promatra i kroz hrvatsko članstvo u Europskoj uniji. 'EU nas premalo pritišće koliko bi trebalo s obzirom na sve ono što u Hrvatskoj ne funkcionira na pristojan način. Čini mi se kako je Hrvatska jedina država koja nakon ulaska u EU nije doživjela boljitak ni u kojem pogledu. U Hrvatskoj su stvari ekonomski, socijalno pa i svjetonazorski krenule lošije nakon ulaska u EU. No to ne znači da je Unija kriva, već da Hrvatska nije spremna na igru koja je potrebna za funkcioniranje europskih institucija te da se ne zna nositi sa svim zadaćama Unije', mišljenja je Puhovski.

Profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Dragan Bagić pak smatra kako nema govora o tome da se vraćamo u devedesete, i to upravo zbog toga što smo punopravna članica Europske unije, iako istraživanja pokazuju kako hrvatski građani već neko vrijeme ne osjećaju osobito jake emocije što su punopravni članovi te zajednice za koju su pojedinci mislili kako sami ulazak u to probrano društvo rješava sve nagomilane probleme. Iako je društvo polarizirano u pogledu pitanja vraćamo li se u devedesete, sasvim je sigurno kako se devedesete vraćaju u nas kroz pojedine djeliće od kojih su bile sačinjene, a to su nelagoda, zebnja i strah, mada te olovne godine iz mnogih nisu nikada ni izišle.

377056, 380764, 380163, 379027