Trebala su proći puna tri mjeseca od prosvjeda tridesetak tisuća građana na splitskoj Rivi i nečega što se općim konsenzusom označavalo kao početak kraja nogometne močvare, da bismo shvatili kako bez puške nikakvih promjena ipak neće biti. Vlada se uljuljkala u blaženoj indiferentnosti, Hrvatski nogometni savez nastavio s autističnom praksom življenja u nekom svom balončiću, a i oboje predsjednička kandidata zamuklo je već dan nakon završetka predizborne kampanje
Sve je, dakle, ostalo na istom: hrvatski nogomet i dalje čami u magarećoj klupi, jadan i nevoljan poput kakvog neželjenog djeteta, prepušten zlostavljanju grupice okupatora okupljene po kodnim imenom 'Odbor za hitnost'. Kojima je, naravno, hitno apsolutno sve, od mjesta odigravanja utakmica reprezentacije do već bizarnog kažnjavanja neposlušnih klubova. I što je potreba za dubinskim čišćenjem sporta očitija i plastičnija, oni sve žešće zbijaju redove i sve vještije koriste potpunu nezainteresiranost politike.
Od Zorana Milanovića do njegovog ministra sporta Vedrana Mornara, jedinstvenog po izjavi da ga cijeli jedan veliki dio njegovog resora - ne zanima. Svi su pokazali da računaju na tradicionalno kratko pamćenje Hrvata i da očekuju kako će se masovni protesti iz prosinca, zajedno s njihovim vrlo konkretnim obećanjima, jednostavno zaboraviti. Sve dok se nije pojavio jedan zastupnik Hrvatske narodne stranke iz Splita i - uz Arsena Bauka i njegovu manje primjetnu podršku iz sjene - izvadio onu metaforičku pušku.
Čovjek se zove Srđan Gjurković i široj javnosti mahom je nepoznat, iako u Saboru zauzima jednu od najvažnijih pozicija, onu predsjednika Odbora za financije. U općoj gunguli oko divljanja švicarskog franka pokazao se dosta operativan i na usluzi ministru Borisu Lalovcu, no na svjetlo reflektora izvukla ga je vlastita spoznaja da današnji sport u Hrvatskoj doista jest prvoklasni politički problem. I da se samo na osnovu njega izbori možda ne mogu dobiti, ali se - barem u njegovoj regiji Dalmaciji - vrlo lako mogu izgubiti. Pogotovo ako se praviš gluh ispred trideset tisuća bijesnih i glasnih usta.
I krenuo je tako naš Gjurković u jedan vrlo neuobičajen, za saborske zastupnike gotovo revolucionaran projekt: spustio se na teren. Najprije je u samom Saboru organizirao dosta ozbiljan okrugli stol o državnim potporama u sportu, gdje je pred očima europskih stručnjaka tek postignuto suglasje SDP-a i HDZ-a da se javni novac klubovima i dalje dijeli nelegalno.
Onda se odazvao pozivu na još jedan okrugli stol u Splitu, za razliku od Ministarstva sporta koje se nije udostojilo poslati ama baš nikoga i Hrvatskog nogometnog saveza koji se ustrajno nastavio praviti blesav. Saslušao je Gjurković što točno treba napraviti kako bi se barem djelomično isušila ta famozna močvara, skupio sve papire i stao skupljati potpise za promjenu zakona. I uspio ujediniti svoj HNS s mrskim rivalima iz Čačićevih Reformista, dobio je ruku od prezrenih Slavka Linića i Jadranke Kosor, šarmirao čak i dvojicu HDZ-ovaca iz dijaspore, da bi na koncu uspio slomiti i cijele klubove zastupnika SDP-a i HNS-a. Izmjene Zakona o sportu idu u saborsku raspravu već u ožujku, i to po hitnom postupku.
Ukratko, napravio je Srđan Gjurković nešto što se u uljuđenim demokracijama smatra uobičajenim - dakle, poslušao glas naroda i svojih birača - a posljedično i izazvao dosad nezamisliv efekt. Vratio je Hrvatskom saboru barem djelić moći koju zasad tek nominalno posjeduje.
Jasno je da bi bez nadolazećih parlamentarnih izbora teško bilo za očekivati da jedan zastupnik iz vladajuće koalicije ovako otvoreno krši uhodani modus djelovanja, a malo je vjerojatno da bi uspio bez da dovoljnom broju njegovih kolega iz različitih opcija - pa na koncu i vlastitim suborcima - nije došlo iz dupeta u glavu da nemaju baš svi građani pamćenje zlatne ribice i da se neka obećanja ipak ne trebaju davati s figom u džepu. Ostaje, naravno, tek za vidjeti hoće li se akcija ipak zagubiti u hodnicima prepunih vidljivih i nevidljivih zapreka, koje su u protekle tri godine ionako održavale nevjerojatni privatizirani sustav nacionalnog nogometa (ali ne samo njega, nego i košarke, rukometa...), a koji je uz to očito služio kao paravan za besramno bogaćenje vrha piramide i crna kasica prasica tek jedne političke opcije.
Radi li se o Gjurkovićevom populizmu? Moguće, dapače vrlo vjerojatno. Mada bismo i taj izraz jednom konačno morali definirati barem prostim objašnjenjem da sustav predstavničke demokracije i jest zamišljen tako da bi barem pokušavao odražavati volju naroda.
Drugim riječima, ako nam saborski zastupnici neće pokazati mrvicu odgovornosti, inicijative, samosvijesti i zdravog razuma - pa onda i poslušati bilo ulice i zainteresirane javnosti - za kojeg bismo ih vraga uopće birali?
