Kako Vi osobno doživljavate razdoblje Korizme i Uskrsa?

Ako kažem kako Uskrs, kao ni Božić, nije praznik nego je blagdan, odmah sam odgovorio na pitanje. Praznik u sebi nosi riječ praznina, a Uskrs je dan punine i taj dan kao i one koji mu prethode želim doživjeti u njihovoj punini. A ta punina je smisao! Svi ti dani u sebi nose snažne poruke za zajednicu, i to ne samo onu najužu – obitelj, nego za svaki oblik života u kojem postoji suživot. Poruka Uskrsa i blagdanske pune trpeze je i poruka da nitko ne smije ostati gladan. Poruka da se obilje života podijeli s onim kojemu je trenutačno uskraćeno. Dani Velikoga tjedna za mene su od djetinjstva bili povezani i s narodnim identitetom. Naime, u mom djetinjstvu liturgija se služila na latinskom jeziku, a samo se tijekom Velikog tjedna služila na starom hrvatskom ikavskom jeziku. To je posebno važilo za Istru, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, mislim da se samo u Zagrebačkoj nadbiskupiji služilo na dva jezika. Nadaleko bi nas odvela priča koja seže još u doba prvih glagoljaša, tek Uskrs i nacionalni jezični identitet u meni su bili povezani od djetinjstva. Moglo bi se reći da su Isusova muka, smrt i uskrsnuće i za one koji nisu vjernici metafora su za naše nedaće s kojima se suočavamo u životu, a karaktere ljudi koji su bili oko Isusa vidimo i danas oko sebe. U tom smislu su obredi Velikog tjedna na neki način priprema i objašnjenje života. Korizma je i sociološka kategorija: prilika je to da se ljudi duhovno i fizički pripreme za još jednu godinu rada i privređivanja te se stoga okupljaju, promišljaju o sebi i drugima, sudjeluju u običajima i obredima, u liturgiji i paraliturgijskim svečanostima.

Pasionska baština poseban je dio uskrsne tradicije. Hvarska procesija Za križen, spada u najpoznatija paraliturgijska pučka obilježavanja. Posebna je po tome što se ne samo uspjela stoljećima održati neprekinuta nego i što nije komercijalizirana. Fascinira li vas ta činjenica da se iz naraštaj u naraštaj upisuju nove križonoše. Kako tumačite njihovo sudjelovanje u teškoj hodnji za križom, što je u potpunoj suprotnosti s načelima hedonizma s kojima se živi u današnjici?

Istina, na Hvaru je lista križonoša ispunjena za idućih trideset godina. Što te mlade ljude, koji su u trenutku prijave još djeca, vodi? Rekao bih da je to iskonski osjećaj da se ukorijene, da se prožmu sa zajednicom. Ukorijeniti se čovjek može u riječima i običajima. Ti mladi ljudi instinktivno to osjećaju. Materijalno bogatstvo ne daje sigurnost. Padne ili skoči franak, poremeti se tržište i vaše vrijednosti su nestale. Tradicija daje potporu, ona gradi na onome što su nam ostavili oni koji su bili prije nas. Iz tradicije rastemo, u njoj opstajemo i u njoj uspravni živimo To je i razlog zašto je toliko običaja vezanih za ovo vrijeme, a posebno me veseli da je procesiju Za križen prepoznao UNESCO uvrstivši je u nematerijalnu baštinu čovječanstva.

Uskrs je praznik čitavog kršćanskog svijeta, po čemu bi hrvatski bio specifičan. Hoću reći, tema uskrsnuća ista je za sve, ali razlike postoje u običajima.

Istina, mnoge su odrednice Uskrsa opće, posebice otkad je u Saboru u Nikeji 326. određeno da se blagdan slavi po prvoj nedjelji nakon uštapa. Naravno, Uskrsa je bilo i prije, ali njegovo fiksiranje u vremenu važno je jer se na neki način nadovezuje na tradiciju židovske Pashe. Kao što su se Židovi u Pashi podsjećali na izlazak iz ropstva tako se kršćani na Uskrs podsjećaju na izlazak u duhovnu slobodu. Iz opće tradicije mi primjerice, baštinimo običaj pisanice, odnosno obojenoga jaja. Predaja kaže da je sveta Marija Magdalena otišla propovijedati Evanđelje u Rim te da je bila dovedena pred cara. Običaj je nalagao da pred cara ne može doći praznih ruku, a kako ona nije imala novca, caru je poklonila ono što je imala – obično bijelo jaje. Car joj je odgovorio kako će u njenu priču o uskrslom Spasitelju povjerovati kad jaje postane crveno. I tada se jaje u Magdaleninim rukama obojilo u crveno, što je boja ljubavi. Zato su prve pisanice, pa i one u Hrvata, bile crvene.

No kod Hrvata su uz uskrsne običaje koji su bili zajednički kršćanskom svijetu, ulazili i oni koji su oni ponijeli iz svoje poganske faze. Uskrs je blagdan koji pada u proljeće pa su uz njega vezivani i likovi i zbivanja koje su paganski Hrvati vezivali uz novo buđenje života. Do danas su preživjeli i očuvali se običaji koji imaju takva ishodišta. Primjerice u Podravlju i Pounju, ali i u nekim drugim krajevima Hrvatske njeguje se običaj paljenja visokih uskrsnih krjesova i natjecanje u tome čiji će krijes biti veći. Za Sveto trodnevlje karakteristična je šutnja, često se u pučkom jeziku tumači na način da su zvona odletjela u Rim. Zvona su sastavni dio liturgije, ali se nisu se oglašavala na spomen Isusove muke. Zvuk se u tim danima općenito u crkvi i oko nje izbjegavao: orgulje se nisu svirale, dok su seljaci stoci skidali zvona, a čak postoje zapisi kako se u Splitu izbjegavala upotreba zvona na biciklu. Himna 'Gloria in Excelsis' u obredima Velikog četvrtka i Velike subote bio je znak za zavezivanje i razvezivanje crkvenih zvona. Ipak, poznato je kako je puk za to posebno vrijeme šutnje izmislio naprave nazivane: čegrtaljke, škrebetaljke, klepetala i regetaljke. Naziv čegrtaljke susrećemo u srednjoj Dalmaciji i Konavlima, Lici i srednjoj Hrvatskoj, ali i u Slavoniji i Srijemu, dok naziv škrebetaljke u Istri, na Kvarneru, na sjevernodalmatinskim otocima te u Moslavini i Podravini. Zašto buka? Vjeruje se ona da ima spasonosno djelovanje, no i da ima moć odagnati oblake. Postoji i običaj šibanja. U trenutku kad se ugase svjetla, često se znalo dogoditi da su neke vjernice koje su bile dužeg jezika (sklone ogovaranju) ili djevojke koje su se držale visoko znale biti išibane. Bila je to neka vrst korektiva zajednice, a one koje je oplela šiba nisu nikom govorile što im se dogodilo…

Dosad smo se bavili s tim kako je religijski fenomen formirao život puka. Kako se religijsko odražava na ono što se zove visokom kulturom. Koji su vama najdojmljiviji trenuci Uskrsa u hrvatskom slikarstvu, literaturi...

Mislim da nema religijskog događaja koji je tako intenzivno utjecao na hrvatske umjetnike kao što su to događaji Muke i Uskrsnuća. U literaturi ne nalazimo samo opise tih događaja nego i nalazimo slojeve atmosfere. Primjerice, Marko Marulić piše svoju 'Juditu u Korizmi'. U to doba postilo se ne samo prigodno nego stvarno. Hoću reći, gladovalo se. Kad to znamo, onda nam je jasnije zašto Marko Marulić gotovu knjigu uspoređuje s punim blagdanskim stolom. Ima tu i neke poruke onome kojem je knjiga upućena da izdrži do kraja. Hrvatska pisana baština, s važnim obrednim knjigama na latinskom, na hrvatskom u glagoljici, u tiskanim i rukopisnim knjigama na pučkom jeziku, s pučkim napjevima, svjedoči o intenzivnom duhovnom životu zajednice u korizmenom i uskrsnom vremenu. Na hrvatskom prostoru postoje brojni spomenici koji svjedoče o trajanju te tradicije - golgote, križni putovi, pasionska problematika u slikarstvu, kiparstvu, glazbi i primijenjenoj umjetnosti; u književnosti, u pripovijestima, pjesmama, u kazalištu – od srednjega vijeka do danas. Nije to samo stvar daleke prošlosti, sjetimo se kako je nakon 1950. u Hrvatskoj niknulo mnoštvo križnih putova kao spomen na muke onih koji su ih prošli nakon 1945. godine.

Ostavljaju li ovi dani i poruke za svakidašnji život, što ostaje iza Uskrsa. Mislite li da nešto uistinu ostaje i traje kad se ugase svijeće, pojedu šunke, kostimi Žudija pospreme, a veliko raspelo na Hvaru vrati na oltar?

Sve prolazi, jedino što ostaje jest sjećanje na doživljaj. Ako ste istinski doživjeli Velik tjedan i Uskrs, taj doživljaj vam nitko ne može oduzeti. Ne mislim da je to vezano samo uz vjerničke osjećaje. U danima o kojima smo govorili ima toliko snažnih i jakih ljudskih drama, toliko snažnih poruka zajedništva. Treba im se samo otvoriti i doživjeti ih. Taj doživljaj ne može se oduzeti. A bez njega, uvjeren sam, život ne bi imao smisla.