S danom 1. rujna 2014. Hrvatska je ušla u krug modernih zapadnoeuropskih zemalja time što je pojačala pravnu zaštitu najosjetljivije kategorije građana – onih kojima je zbog invaliditeta uskraćeno pravo da samostalno donose odluke o svojem životu. Radi se naime o osobama koje su u potpunosti lišene poslovne sposobnosti pa tako umjesto njih o svim životnim pitanjima, naročito imovini, zdravlju, slobodi kretanja, osnivanju obitelji i drugim osobnim stanjima odlučuje druga osoba, skrbnik. Te osobe nemaju se pravo same, bez pristanka skrbnika, obratiti ni sudovima za zaštitu svojih prava jer se ne smatraju ovlaštenima. Hrvatski sudovi tako neće prihvatiti tužbu osobe potpuno lišene poslovne sposobnosti ako tuži skrbnika koji je opljačkao njezinu imovinu, smjestio je u neki dom socijalne skrbi, izolirao od njezine okoline i doveo na marginu društva, doslovce 'sakrio od očiju', ukoliko upravo taj skrbnik to ne prihvati. Biološki otac djeteta, koji je potpuno lišen poslovne sposobnosti, ne može priznati svoje dijete. Dijete majke potpuno lišene poslovne sposobnosti može biti dano na posvajanje bez njezinog pristanka ili čak znanja o tome..

U Hrvatskoj ima više od 16.000 osoba koje žive s rizikom od toga da budu zloupotrijebljene, marginalizirane te da dožive potpunu negaciju njihovih ljudskih prava jer su potpuno lišene poslovne sposobnosti. Povijesne promjene iz uvodnog dijela odnosile su se na ukidanje instituta potpunog lišenja poslovne sposobnosti, čime bi se osigurao individualizirani pristup svakom pojedincu u potrebi za skrbi, a da mu se ne onemogući priznanje osobnosti u pravnom sustavu. Te povijesne promjene vrijedile su međutim tek nešto više od tri mjeseca jer ih je nedavno suspendirao Ustavni sud odlukom o privremenoj obustavi primjene novog Obiteljskog zakona. Široka javna rasprava povela se oko pitanja vjerskog i građanskog braka, alimentacija, odnosa roditelja i djece, posvajanja, izvanbračnih zajednica i svega drugoga – a svi su, pritom često i mnogi istaknuti zastupnici temeljnih ljudskih prava, zaboravili na više tisuća građana koji nemaju pravo ni o čemu u svojem životu samostalno odlučivati. Kada muž istuče ženu i cijelu obitelj izbaci na ulicu iz stana koji im pripada, na nogama je gotovo svaka ljudskopravaška udruga i svaka feministička organizacija. Kada skrbnik opljačka svojeg štićenika i izolira ga od društva, kada oduzme poslovno nesposobnoj majci dijete ili odluči o pobačaju, sterilizaciji žene s invaliditetom, o tome ne govori nitko.

Republika Hrvatska se zbog kršenja ljudskih prava osoba lišenih poslovne sposobnosti našla pod udarom kritika međunarodne zajednice; vodeća je članica Vijeća Europe prema broju negativnih presuda Europskog suda za ljudska prava zbog kršenja prava osoba lišenih poslovne sposobnosti. U tom dijelu treba dodati kako i Ustavni sud u svim tim slučajevima dijeli dio odgovornosti za kršenje prava jer je na nacionalnoj razini bio zadnja instanca kojoj su se ti ljudi mogli obratiti i nije čuo, razumio ni uvažio njihove prigovore. Usporedno s time, hrvatsko je zakonodavstvo u direktnoj suprotnosti s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, koju je Ustavni sud također dužan primjenjivati. Pa ipak, taj isti Ustavni sud može odlukom suspendirati sve ono dobro što je zakonodavac napravio da bi zaštitio prava tih građana, uskladio svoje propise s međunarodnim standardima i u konačnici dokazao da u ovom društvu za svakog ima mjesta.

Ocjenu ustavnosti ukidanja instituta potpunog lišenja poslovne sposobnosti pokrenule su dvije fizičke osobe i inicijativa U ime obitelji. I ništa ne bi bilo sporno u njihovom pravu da pokreću postupak za ocjenu ustavnosti, kao ni u pravu Ustavnog suda da meritorno ocijeni da je takav, iako značajan i međunarodno hvaljen pomak u zaštiti ljudskih prava, potrebno suspendirati zbog možebitne povrede vladavine prava, kada bi isti sud uzeo u obzir svjetska i europska kretanja te mjerodavna tumačenja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. No u svjetlu svoje ranije prakse kršenja ljudskih prava ove kategorije hrvatskih građana, Ustavni sud priklonio se mišljenju jedne, jedine osobe, znanstvenice, uzevši njezino tumačenje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom kao isključivo mjerodavno - prof. dr. sc. Dubravke Hrabar s Pravnog fakulteta u Zagrebu - i to s ciljem suspendiranja prava posebno ranjivih hrvatskih građana i građanki unatoč tome što je na globalnoj razini mjerodavno tumačenje pitanja poslovne sposobnosti u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom dalo tijelo Ujedinjenih naroda 11. travnja 2014. Profesorica Dubravka Hrabar s Pravnog fakulteta u Zagrebu nasuprot Ujedinjenih naroda, međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Europskog suda za ljudska prava, Vijeća Europe, pravobranitelja Europske unije i stotina pravnih stručnjaka iz svijeta osvojila je Ustavni sud Republike Hrvatske u nekoliko rečenica što svojeg, a što većinski citiranih mišljenja svojih kolega kojima je šefica na Katedri za obiteljsko pravo.

Njezino stručno mišljenje Ustavnom sudu, kojim u potpunosti podržava primjedbe predlagatelja na ukidanje instituta potpunog lišenja poslovne sposobnosti, više odgovara konceptu pitanja koja predlagatelji postavljaju i njezinih unaprijed pripremljenih odgovora. To i ne čudi, s obzirom na to da je profesorica Dubravka Hrabar članica inicijative U ime obitelji, jedne od predlagateljica ocjene ustavnosti Obiteljskog zakona. Moglo bi se reći da je njezino očitovanje, kojim se u potpunosti pogrešno interpretira Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, a posredno i dezavuira važnost poštivanja međunarodnih obaveza, ipak tek na rubu pravne znanosti. Pri tome, žalosti činjenica da Ustavni sud ne vidi da je njihova pravna savjetnica u sukobu interesa s obzirom na odnos s predlagateljem i da svoju odluku o suspendiranju temeljnih prava građana temelji što na pogrešnim tumačenjima međunarodnog prava, što na potpunom zanemarivanju načela nepristranosti.

Postavljaju se pitanja što je sljedeće? Na ovaj način Ustavni sud može privremeno suspendirati i druge propise Republike Hrvatske kojima se ispunjavaju međunarodne obaveze. Hoćemo li u Hrvatskoj suspendirati sva ljudska prava koja proizlaze iz međunarodnih obaveza, ako tako kaže jedan (cijenjeni) stručnjak iz akademske zajednice? Hoćemo li suspendirati članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji, jer možda jedan stručnjak misli da je to protuustavno? I sama profesorica Dubravka Hrabar traži od Ustavnog suda da zakonodavcu izda uputu da vrati institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti, kojim se dokazano krše temeljna ljudska prava. Hoće li Ustavni sud preuzeti ulogu zakonodavca i sam donositi propise? Naposljetku, a to bi upravo najviše trebalo brinuti profesoricu Dubravku Hrabar, iz nepoštivanja međunarodnog prava proizlazi i mogućnost jednostranog ukidanja ugovora sa Svetom Stolicom, što vjerujem da nije imala u vidu.

Na ova pitanja odgovori mogu biti različiti, no činjenica je da u Hrvatskoj umjesto vladavine prava vlada pravni kaos koji izazivaju, produbljuju i pogoršavaju na Ustavu i zakonu utemeljene institucije. Tim je tijelima prvenstvena zadaća štititi prava građana i osigurati njihovu jednakost pred zakonom. Odlukom o suspenziji primjene Obiteljskog zakona, Ustavni sud Republike Hrvatske zakinuo je, vezano uz ovu temu, već tisuće hrvatskih građana i to na temelju ponekad očito pristranih 'stručnih' mišljenja, a kako se taj propis odnosi na ovaj ili onaj način na sve nas, za Hrvatsku je 12. siječnja 2015. postao još jedan povijesni trenutak – dan kapitulacije pred partikularnim interesima.