Dvadesetak marica parkiranih u centru grada, živi zid interventne policije sa šljemovima, građani koji sjede na ulici, a policajci ih grabe za ruke i noge, pa ih onda guraju u ta vozila… Ružni i zastrašujući prizori redali su se jedan za drugim tog vrelog četvrtka u Zagrebu.

Možda se turistima koji su se zatekli u Gundulićevoj ulici učinilo da je glavni grad Hrvatske postao kulisa za snimanje kakvog krimi-filma. Možda su pomislili, gle kako je dosjetljiva ova gradska uprava, pa zarađuje iznajmljujući lokacije. Da je barem bilo tako. Nažalost, posrijedi je sasvim istinit događaj, policija je okupirala centar. Ako je netko i snimao nemile događaje, bit će to amaterski dokumentarac o hapšenju oko 140 građana koji su mirno protestirali protiv rušenja odnosno građenja u Varšavskoj. Bio je to tzv. pasivni otpor, kako nas je iste večeri poučio HTV, a policajci su na njih navalili jer su ometali građevinske radove, a time i red i mir. No kako je taj nenasilni protest prerastao u nasilje policije i zašto? Nitko od tih nekoliko stotina demonstranata u najavljenim i odobrenim protestnim demonstracijama nije nosio niti upotrijebio nikakvo oružje niti bilo kakvu silu, ako ne računamo silu riječi. I zašto je tzv. pasivni otpor, kojem je dakle karakteristika da je pasivan, ne aktivan, a kamoli agresivan, zaslužio ovakvu reakciju policijskih snaga?

Šef policije Karamarko pokušao se ograditi od prozivanja zbog takve upotrebe sile rekavši da su oni, naravno, samo radili svoj posao, po zakonu, po članku tom i tom, jer ih je pozvao nepoznat netko iz gradske uprave i oni su morali – tzv. djelovati. To jest, obrušiti se na mirne prosvjednike, uhapsiti ih i privesti u policijske stanice, ispitivati ih i prijetiti im, a onda ih pustiti kućama. Tko im je kriv kad ne vole nogomet i ne idu na stadione, da tamo agresivno, a ne pasivno, do mile volje ispušu svoje proteste i otpore i što već ne. Volite li Pavelića? Slobodno dižite ruku na pozdrav i vičite 'za dom spremni'. Jer da su, umjesto u centar grada, ti isti mirni prosvjednici otišli na neku utakmicu, mogli su mirne duše urlati i to i 'ubij Srbina' i slične neumnosti, mogli su fino, bez pretjeranog uznemiravanja, tući te iste policajce, bacati im petarde u lice (pa da izgube oko), paliti vatru i uopće – dobro se zabaviti. Sigurno ne bi bili uhapšeni, barem ne 140 njih. Kao što nisu i kad slične stvari izvode na koncertima. Remećenje reda i mira i agresivno ponašanje u tim je prilikama očito dopušteno, iako bi masovno hapšenje i privođenje bilo ne samo legalno nego i opravdano.

Političari vladajuće stranke nisu se pretjerano uzbudili na intervenciju Vesne Pusić da je to izvanredno stanje i da zahtijeva prekid sjednice, o premijerki da i ne govorimo. Predsjednik države je, za razliku od predsjednika Sabora kojem se očito žurilo na godišnji odmor, odmah definirao suštinski problem ovog 'asistiranja policije' vršiteljima radova – kako je to lijepo, gotovo poetski, nazvao Karamarko tumačeći da se tu uopće nije radilo o nasilju. Za razliku od njega, Josipović je rekao da će ispitati radi li se o 'razmjernom postupanju', to jest o pretjeranoj upotrebi sile. Dakle, nije uopće riječ o legitimitetu policijske akcije, nego o opravdanosti demonstracije tolike sile u toj situaciji.

Naravno da se u medijima ponovo povela diskusija o dozvolama za gradnju, korupciji gradske uprave i o tome tko je kriv ili prav, koja je stranka za to zaslužna, tko pere ruke… Mi možemo biti na jednoj ili drugoj strani, ali ćemo se lako složiti s činjenicom da, otkada postoji nova hrvatska država, nije bilo toliko hapšenja. Kao što ćemo se vjerojatno složiti da je o problemima potrebno javno raspravljati, ma kako neugodne tonove ta rasprava ponekad poprimala.

No nakon policijske intervencije – bolje rečeno, napada na mirne prosvjednike – više nije važno tko je u pravu, a tko nije, tko brani izgradnju garaže, a tko misli da je to devastacija. Niti je u ovom kontekstu važno čije interese štite institucije, jer ovakvim ponašanjem jedino je sigurno – da ne štite one zajedničke. Daleko je značajnije što je javna rasprava završila upotrebom sile – bez obzira kako tu silu zvao šef policije. U nekim drugim državama, naprimjer, policija bi legitimirala prosvjednike i sutradan im uručila poziv na prekršajni sud, a ne bi punila zatvore.

Nerazmjerna upotreba sile znači da je raspravu bilo nemoguće (sa strane vlasti) završiti i problem riješiti na normalan način. Dosad je naime rasprava postojala i bila je manje-više civilizirana. Odvijala se u medijima, u stručnim i političkim krugovima, pa i na ulici. Kad se jednom u javnu raspravu umiješa interventna policija, onda je to kraj svake rasprave.Vlasti je dosadilo, uzela je palicu u ruke i – gotovo!

Bez obzira o kojoj temi je riječ, građani moraju moći sudjelovati u javnim raspravama bez straha i bez posljedica. To je jedno od temeljnih dostignuća demokracije. Sada su mnogi digli glas da je demokracija ugrožena, a prije će biti da je ovakva akcija policije znak nezrelosti i demokracije i vlasti.