Više od dvije godine nakon potresa, 500.000 beskućnika još živi u šatorima u neljudskim uvjetima. Čak 80 posto Haićana nema septičku jamu, a polovina ih nema pristup pitkoj vodi, što su idealni uvjeti za širenje bolesti.

'Mučio me užasan proljev, silno sam povraćala, a zatim sam se onesvijestila. Kada sam se probudila, liječnik mi je rekao da sam dehidrirala i da imam koleru. Kanalizacija u mojem susjedstvu je pretrpana fekalijama, živimo u nemogućim uvjetima, bez čiste vode i sapuna. Znala sam da se mogu zaraziti, ali nemam kuda', kaže mlada Haićanka Marie, jedna od 134 najnovije žrtve zarazne bolesti, prispjele koncem travnja u bolnički centar Liječnika bez granica u Martissantu.

U Centrima ove organizacije u glavnom gradu Haitija Port au Princeu i u Leoganeu liječi se još 400 oboljelih. U manje od mjesec dana, početkom svibnja, broj žrtava u ta dva grada se utrostručio, a na cijelom se Haitiju broji 200 oboljelih dnevno, pa Liječnici bez granica u sezoni kiša i tornada krajem ljeta i početkom jeseni – kada su idealni uvjeti za izbijanje masovne epidemije - panično najavljuju novu provalu bolesti koja bi mogla pokositi 200.000 do 250.000 novih žrtava.

Bakterija kolere opako mutira

Američki stručnjak za zarazne bolesti dr. Edward T. Ryan upozorava da bakterija kolere mutira, čime epidemija ulazi u novu fazu. Budući da Haićani nemaju potpuni imunitet, mogu se opet razboljeti u novoj verziji opake bolesti ako ne poduzmu sve mjere opreza, uključujući poboljšanje higijenskih uvjeta i korištenje klorirane vode. A to zahtijeva dobru organizaciju i novac.

'Haiti je poput pacijenta na aparatu za umjetno disanje – isključimo li donatorske pipe, bolesnik neće preživjeti', kaže Sean Casey, direktor Međunarodnih zdravstvenih snaga (IMC), jedne od nevladinih organizacija aktivnih na Haitiju od izbijanja bolesti.

No fondovi su sve tanji, donatorske pipe presušuju, te IMC zatvara svoje centre diljem zemlje, a u južnom dijelu, u kojem je zabilježeno 80 posto oboljelih, jedina još preostala nevladina organizacija uz IMC ovih dana planira zatvaranje centara zbog nedostatka novca.

Nakon 316.000 mrtvih i svakog osmog stanovnika bez krova nad glavom, nakon katastrofalnog potresa u siječnju 2010, a kolera je u listopadu iste godine pokosila 534.000 žrtava, više od polovine Zagreba, ili pet posto stanovništva, a nije je preživjelo 7000 Haićana.

Užas kakav se ne pamti

Čak ni Haiti, navikao na prirodne nepogode biblijskih razmjera, ne pamti takav užas, naknadno začinjen bolešću uzrokovanom, prema znanstvenim izvješćima, nepažnjom UN-a. Bolest je izbila propustom njegovih sanitarnih službi, koje nisu provjerile zdravstveno stanje pripadnika mirotvorne misije MINUSTAH, nepalskih mirotvoraca poslanih na Haiti da ublaže kaos.

U Nepalu je kolera endemska bolest, a do katastrofe u katastrofi došlo je jer su vojnici navodno bacali zaraženi izmet u najveći riječni sustav iz kojeg se vodom opskrbljuje cijela zemlja.

U posljednjih stotinu godina na Haitiju nije zabilježen ni jedan slučaj kolere, no nakon dolaska Nepalaca, na vrhuncu epidemije u srpnju 2011, svake se minute razbolijevala jedna osoba. Zbog nemogućih uvjeta života, Haićani će se s bolešću boriti još godinama, a stručnjaci računaju da bi za njezino iskorijenjivanje trebalo namaknuti od 736 milijuna do 1,1 milijarde dolara. Kako?

Neki predlažu da UN odriješi kesu, no svjetska je organizacija spremna potrošiti 800 milijuna dolara za treću najveću mirotvornu misiju u svijetu, u zemlji bez rata, ali za prevenciju i liječenje kolere izdvaja samo 160 milijuna.

Haiti - zaboravljeni pakao

I dok se Liječnici bez granica i druge organizacije pripremaju za najgori scenarij, Haiti i bez kolere grca u problemima. Ta je karipska zemlja danas u medijima zaboravljeni pakao. Više od dvije godine nakon katastrofe, 500.000 beskućnika još živi u šatorima i kampovima u neljudskim uvjetima, bez tekuće vode, zahoda i liječnika. Procjenjuje se da 80 posto Haićana nema septičku jamu, a polovina ih nema pristup pitkoj vodi.

Od 4.000 porušenih škola, do sada su obnovljene 653, a izgrađeno 612. Više od 800.000 stanovnika nema struju, tek 200.000 ih ima stalan posao, 80 posto ih preživljava s dva dolara dnevno, 84 posto obrazovanih Haićana je napustilo zemlju.

Ekonomija praktički ne postoji, turizam s porušenim hotelima i kolerom je nezamisliv, hrana se uglavnom uvozi, a brutalna sječa šuma, započeta još u 19. stoljeću u vrijeme kolonijalne vlasti Francuza i zapečaćena od 1915. do 1934. u vrijeme američke okupacije, uzrokuje klimatske promjene zbog kojih uragani svako malo pustoše ogoljelu zemlju. Iako je kriminal mučan problem, cijela zemlja od 10 milijuna stanovnika ima samo 6.000 domaćih pripadnika policijskih snaga, za razliku od 11.000 pripadnika UN-ova MINUSTAHA, a plaćeni su pet puta manje od uvezena pojačanja.

Od obećane 4,5 milijarde dolara pomoći svjetske zajednice, do sada je stiglo tek 53 posto. Venezuela i SAD su obećale lavovski dio od 1,8 milijardi, no Venezuela je do sada dala tek 24, a SAD samo 30 posto. Donatori su se u 2010. i 2011. obvezali dati 315 milijuna dolara za zdravstvenu zaštitu, a stiglo je 108 milijuna, od 311 milijuna obećane pomoći za poljoprivredu došla je trećina.

300.000 ljudi pod šatorima glavnog grada

Među svim donatorima jedino su Japan i Finska u potpunosti ispunili obećanja. Izvješće Centra za ekonomska i politička istraživanja pokazuje da je američka vlada nakon potresa od 1490 ugovora sklopljenih s tvrtkama za saniranje šteta, samo 23 (vrijednost 4,8 od ukupno 194 milijuna) otišlo onima na Haitiju, dok je samo s područja Washingtona bilo 39,4 posto izvođača.

Haiti ne iscrpljuju samo potresi, kolera i uragani, priznaje Haićanin Prospery Raymond na svom blogu, nego i problem lošeg imidža. Najveća zapreka izgradnji zemlje nisu kriminalne bande, nedostatak međunarodnih fondova ili loša infrastruktura, kaže on, nego nedostatak povjerenja u lokalno stanovništvo i institucije. Zbog nestabilne političke situacije u kojoj se prošle godine nije mogla mjesecima sastaviti vlada, i percepcije političkog vrha kao legla korupcije, u zemlji koju znaju zvati 'republikom nevladinih organizacija', kroz haićanske institucije je do sada prošlo samo šest posto bilateralne pomoći za projekte obnove, dok je kroz vladu transferirano manje od jedan posto novca namijenjenog poboljšanju općih uvjeta života.
Činjenica da vlada ima neznatan ili nikakav pristup fondovima za obnovu i izgradnju, jedan je od osnovnih razloga zašto, dvije godine nakon potresa, 300.000 stanovnika Port au Princea još živi pod šatorima.

Čak i dio onih koji su dobili sigurniji smještaj, radije ostaju u improviziranim skloništima na glavnom gradskom trgu Champs de Mars, riskirajući da se u groznim uvjetima zaraze kolerom, budući da imaju pravo na međunarodnu pomoć, za razliku od zbrinutih za koje se brine vlada bez novca. No kako uopće osigurati trajan smještaj za 80 posto Haićana, koliko ih je prije potresa živjelo u iznajmljenim stanovima, kada je zbog kaosa i zastarjelog sustava zemljišnih knjiga gotovo nemoguće naći zemljište za gradnju novih naselja?

I dok predsjednik Haitija, bivši pjevač Michel Martelly, obećaje iscrpljenim sunarodnjacima da ih ne zaboravlja, najavljujući velike projekte njihova zbrinjavanja u suradnji s kanadskom vladom, ljudi poput direktora IMC-ja Seana Caseyja odašilju grozničavi SOS uoči novog vala kolere.
'Naš je posao jednostavan', veli Casey, 'stanovništvu pomažemo da dođe do pitke vode i investiramo u osnovnu sanitarnu infrastrukturu, a oboljelima pružamo medicinsku njegu. Kolera nije složena bolest, ali je smrtonosna. Ako doista zakažu sve obećane donacije, ljudi će umirati od bolesti koja se lako može spriječiti i jednostavno liječiti'.