kaos u južnoj americi

Venezuela je opet žarište sukoba svjetskih velesila. Tko je tko, a tko protiv koga?

30.04.2019 u 21:43

Bionic
Reading

Politička kriza u Venezueli koja je krenula početkom godine u utorak je dosegla svoj vrhunac, nakon što je u toj zemlji pokrenut puč. Unutarnji sukob, za koji su itekako zainteresirane i strane sile, već mjesecima izaziva kaos u Venezueli

Juan Guaido

Samoproglašeni privremeni predsjednik Venezuele Juan Guaido ima 35 godina i početkom godine postao je najmlađim predsjednikom najvišeg zakonodavnog tijela u Venezueli u povijesti. Do tada je bio relativno nepoznat političar, nije veliki retoričar, ali je talentiran za sklapanje dogovora i koalicija. Dolazi iz lučkog mjesta La Guaira, udaljenog oko 30 kilometara od glavnog grada Caracasa, po zanimanju je industrijski inženjer, a obrazovao se i u SAD-u.

Kao student, Guaido je vodio prosvjede protiv Huga Chaveza, bivšeg socijalističkog predsjednika koji je prije smrti odredio Nicolasa Madura za svoga nasljednika.

Nakon što se proglasio predsjednikom Guaidoa su odmah priznali SAD, Kanada, a kasnije i većina članica Europske unije, uključujući Hrvatsku.

Juan Guaidó
  • Juan Guaidó
  • Juan Guaidó
  • Juan Guaidó
  • Juan Guaidó
  • Juan Guaidó
    +7
Juan Guaido Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Nicolas Maduro

Na vlasti od 2013., Nicolas Maduro bio je izbor bivšeg venezuelskog predsjednika Huga Chaveza. Po zanimanju vozač autobusa, Maduro je između ostalog bio sindikalist, šef parlamenta i ministar vanjskih poslova.

Prosvjedi protiv Madura počeli su već prve godine njegove vladavine, a iako su se povremeno znali utišati, već 2015. krenuli su pokušaji svrgavanja. Osim zbog diktatorske vladavine, oporba, ali i strane države prozivale su ga zbog teškog financijskog stanja u zemlji. Neuspjela ekonomska politika i padajuće cijene nafte dovele su, naime, do opadanja životnog standarda, što je prouzročilo prosvjede koji su se u 2016. pretvorili u svakodnevne nemire. Stanje u zemlji koja ima velike zalihe nafte takvo je da milijuni zbog neimaštine bježe u susjedne države u potrazi za boljim životom.

Početkom 2019. prisegnuo je za drugi mandat na mjestu predsjednika, nakon izbora čije rezultate oporba nije priznala. Iako su prosvjedi protiv Madura bili svakodnevni, a oporba je imala veliku podršku Zapada, Madura je spašavalo to što je uz njega bila vojska.

SAD

Među prvima Guaidoa je kao novog čelnika Venezuele priznao SAD. Stanje u Venezueli trn je u oku već nekoliko američkih administracija koje nisu imale živaca za vladavinu Huga Chaveza te njegov antiamerikanizam i socijalizam. Njegovu politiku nastavio je i Maduro, a upravo se novi venezuelski predsjednik suočio s prijetnjama vojnom intervencijom, za kojima je posegao Donald Trump.

Iako Amerika nije intervenirala vojskom, nije tajna to da je pomagala venezuelsku oporbu. Madura i njemu bliske ljude uredno je udarala sankcijama dok Washington otvoreno podupire Guaidoa.

'SAD će nastaviti koristiti sva ekonomska i politička sredstva na raspolaganju kako bi pomogao narodu Venezuele', kazao je nedavno američki državni tajnik Mike Pompeo, zaprijetivši pritom i Rusiji i Kubi, koje podržavaju Madurovu vladavinu.

Rusija

Na suprotnoj strani od SAD-a našla se Rusija te podržava vladavinu Madura. Za razliku od SAD-a, Rusija je otvoreno pomagala jačanje vojne snage Venezuele te je slala zrakoplove pune vojne opreme, ali i vojnika. Kao i u slučaju Kine, Rusija se prema tumačenju analitičara svrstala na stranu Madura iz straha da bi dolaskom oporbe na vlast mogla ostati bez unosnih poslova i ugovora.

Kina je u proteklih desetak godina sveukupno u Venezuelu plasirala pedesetak milijardi dolara. Rusija je nešto manje ulagala te se vrijednost njezinih ugovora s Venezuelom od sredine prošlog desetljeća procjenjuje na petnaestak milijardi dolara, od kojih je tri milijarde još aktualnih dugova. No dodatna briga za Rusiju su ulaganja vrijedna tri milijarde dolara ruske državne naftne kompanije Rosnjeft, koja drži i vlasničke udjele u nekoliko plinskih i naftnih polja u Venezueli.

Leopoldo Lopez

Kao prvi potez u navodnom početku vojnog puča u Venezueli navodi se oslobađanje oporbenog čelnika Leopolda Lopeza.

Lopez, koji slovi kao Guaidov mentor, u kućnom je pritvoru od 2014. zbog provođenja antivladinih aktivnosti. Čelnik je i utemeljitelj stranke Volja naroda, iz koje dolazi i Guaido. Lopez je postao simbolom represije prema oporbi Madurove vlade, a na teret mu se stavljaju pozivanje na nasilje, uništavanje privatne imovine i požar.

Za razliku od Guaidoa, pa i Madura, Lopez dolazi iz nešto imućnije obitelji. Roditelji su mu radili u medijima, majka kao direktorica u medijskoj kući, a otac kao izvršni urednik u jednima od najvećih venezuelskih novina. Također je rodbinski povezan sa Simonom Bolivarom, vojskovođom i državnikom, jednom od najpoznatijih ličnosti Latinske Amerike, među najzaslužnijim za to što su države Južne Amerike početkom 19. stoljeća proglasile neovisnost od Španjolske.

Lopez se također djelomično školovao u SAD-u, a nakon što je nekoliko godina radio kao ekonomist i profesor, početkom 2000. izabran je za gradonačelnika grada Chacao, dok ga je Udruga gradova proglasila jednim od najboljih svjetskih gradonačelnika.

Hugo Chavez

Dok je Lopez Guaidov mentor, mentor Maduru bio je Hugo Chavez, dugogodišnji socijalistički predsjednik Venezuele koji je preminuo 2013.

Hugo Chavez rodio se kao drugi od sedmero djece u siromašnoj učiteljskoj obitelji. Stasao je u Sabaneti, gradiću od 2000 stanovnika u saveznoj državi Barinas. Kao i mnogi latinoamerički lideri, dočepao se vlasti preko vojske. Sedamdesetih se upisao na Academia militar de Venezuela i bio u prvoj generaciji obrazovanoj po kurikulumu koji je, uz vojna znanja, polaznicima davao širu društvenu edukaciju.

U 80-ima je kreirao novi, Revolucionarni bolivarijanski pokret (MBR-200), koji je promicao tzv. bolivarijanski socijalizam. Chavez je 1992. pokušao izvesti državni udar protiv tadašnjeg predsjednika Carlosa Pereza. Puč nije uspio, no oslabio je Perezovu vladavinu.

Chavez je osnovao stranku nazvanu Pokret za petu republiku i kandidirao se na predsjedničkim izborima 1998. te pobijedio. Venezuela ga je četiri puta birala za predsjednika i uvijek je osvajao više od pedeset posto glasova.

Kao političar čvrsto se povezao s Kubom i tamošnjim liderom Fidelom Castrom, a prijateljevao je i s Gadafijem, Mugabeom, Asadom te Sadamom Huseinom.

Venezuela je za njegove vladavine postigla velike uspjehe u borbi protiv siromaštva, neobrazovanosti i pristupa zdravstvu, ali je koketirala s totalitarnim elementima, kultom ličnosti, ugnjetavanjem neistomišljenika i privatnim poslovnim inicijativama.