Svaki nosač zrakoplova smatra se vrhuncem u domeni projektiranja i izgradnje ratnih brodova te znači stratešku i tehnološku prednost pred suparnicima. Za Indiju je razvoj autohtonog nosača aviona bio svojevrsna nacionalna težnja kojoj je New Delhi stremio čak šest desetljeća kako bi dobio potrebno regionalno strateško i tehnološko samopouzdanje.

Indijska želja za vlastitim plovilom, koje iz temelja mijenja taktiku pomorskih borbenih djelovanja, godinama je bila prekidana i odgađana zbog niza financijskih prepreka, nedostatka potrebne infrastrukture i transfera znanja te nepredvidljivih geopolitičkih promjena na Indijskom potkontinentu i šire. Zbog snažnog indijskog gospodarskog uzleta posljednjih desetak godina, ali i prijetećih regionalnih nestabilnosti, New Delhi se našao u poziciji da ubrza realizaciju dugo sanjanog sna i obznani svjetskoj javnosti da je konačno ostvario tehnološki pothvat vrijedan divljenja.

Putovanje Vikranta od konstruktorskih nacrta do porinuća nije bilo lako, prije svega zbog nedostatka novca i složenosti samog projekta. Prije izgradnje prvog nosača aviona indijska ratna mornarica koristila se nosačem aviona INS Vikrant (R11), pod imenom HMS Hercules porinutim još 1943. godine za potrebe britanske ratne mornarice. Indija je taj brod, čije je ime kasnije preuzeo prvi domaći nosač zrakoplova, otkupila od Britanaca 1957. te je on nakon modifikacija zaplovio 1961. kao prvi nosač u sastavu indijske ratne mornarice.

Plovilo potaknuto željom za konstruktorskom samostalnošću

Prvi Vikrant odigrao je značajnu ulogu u pomorskoj blokadi istočnog Pakistana za vrijeme Indijsko-pakistanskog rata 1971. godine, a 43 godine kasnije prodan je na aukciji i razrezan u dijelove. Indija je, shvaćajući strateško značenje nosača zrakoplova, nabavila 2004. godine pod cijeni od 2,3 milijarde dolara nekadašnji sovjetski, potom i ruski nosač aviona koji je plovio pod imenima Baku i Admiral Gorškov, a stavljen je u pogon deset godina kasnije.

Kupovina plovila od Rusa uključivala je 12 palubnih jednosjednih lovaca MiG-29K, četiri dvosjeda za obuku MiG-29KUB, šest helikoptera tipa Ka-31, raketne i torpedne sustave, isporuku simulatora, rezervnih dijelova te nadogradnju kako bi se napravio prostor za implementaciju sustava za polijetanje zrakoplova putem tzv. skijaške rampe (STOBAR), a koji je tehnološki jednostavniji od CATOBAR-a, sustava koji za polijetanje koristi katapult. Ipak, znatna kašnjenja u modifikacijama i stalni zahtjevi Rusije za nadoplatama, što bi bilo 60 posto skuplje od izgradnje novog nosača, nagnali su Indiju da izgradi vlastiti brod.

Stoga je indijsko brodogradilište Kochi, koje je dotad imalo iskustva u izgradnji ratnih plovila nosivosti do 8000 tona, ambiciozno krenulo u konstruiranje broda od 40.000 tona istisnine, čijih je čak 75 posto dijelova domaće proizvodnje. I sami naziv broda, Vikrant, preuzet od prvog indijskog nosača aviona britanske proizvodnje, ukazuje na to da je riječ o tehnološkom napretku i želji za konstruktorskom samostalnošću jer na sanskrtu 'vikrant' znači 'korak naprijed'. Zanimljiv je i službeni moto nosača, preuzet iz drevnih veda, a koji glasi 'pobjeđujem one koji se bore protiv mene', što ukazuje na geostrateške ciljeve Indije u regiji koja je poznata kao jedna od neuralgičnih točaka Azije.

Posebne kabine za časnice

Radovi na dizajnu broda započeli su 1999., a kobilica budućeg izvorno indijskog proizvoda položena je u veljači 2009. Nosač je isplivao sa suhog doka krajem prosinca 2011. te je dvije i pol godine kasnije porinut radi prvih hidrodinamičkih testiranja. Ukupan trošak izgradnje do veljače ove godine narastao je na 3,1 milijardu dolara, a očekuje se da će oni rasti s obzirom na uvođenje najmodernijih tehnoloških rješenja.

Novi INS Vikrant dugačak je 262 metra i širok 62 metra te ima više od 2300 odjeljaka dizajniranih za posadu od 1700 mornara, uključujući specijalizirane kabine za smještaj časnica, kojih je sve više u indijskoj vojsci. Najveća brzina nosača iznosi oko 28 čvorova i ima brzinu krstarenja od 18 čvorova, uz autonomiju koja doseže 7500 nautičkih milja. Brod pokreću četiri plinske turbine General Electric LM2500+ na dvije osovine te se po licenci proizvode u indijskoj tvrtki Hindustan Aeronautics u Bangaloreu, a generiraju više od 80 megavata, odnosno 110.000 konjskih snaga, dok je mjenjače dizajnirao i isporučio domaći Elecon Engineering.

Sustav borbenog upravljanja brodom (CMS) razvio je također indijski Tata Power Strategic Engineering Division u suradnji s domaćim Weapon and Electronics System Engineering Establishmentom (WESEE) i ruskom tvrtkom MARS. Radi se o prvom CMS-u koji je razvila privatna tvrtka za indijsku mornaricu i predan je mornarici 28. ožujka 2019. godine.

Prema planovima indijske ratne mornarice, INS Vikrant nosit će zračnu skupinu do 30 zrakoplova, što će uključivati 24 do 26 borbenih zrakoplova, prvenstveno ruskih MiG-29K. S obzirom na to da su u pomorskoj bazi Hansa nedaleko od Goe upravo u tijeku ispitivanja francuskih palubnih lovaca Dassault Rafale-M, očekuje se da ti najsuvremeniji višenamjenski zrakoplovi s vremenom zamijene ruske MiG-ove. Podsjetimo, francuski mornarički Rafalei u nedavnom tenderu za indijsku ratnu mornaricu istisnuli su američke F/A-18 Super Hornete, a jedno vrijeme su za potrebe budućeg nosača testirani i domaći višenamjenski laki lovci HAL Tejas, no u konačnici su se pokazali kao previše komplicirani za polijetanje i slijetanje s palube.

Uskoro izgradnja i drugog domaćeg nosača?

Uz to, INS Vikrant će nositi do deset ruskih helikoptera Kamov Ka-31 i britanskih Westland Sea King, s time da će Ka-31 ispunjavati ulogu ranog upozoravanja u zraku (AEW), a Sea King pružati sposobnost protupodmorničkog djelovanja (ASW). Britanske i ruske palubne helikoptere s vremenom bi, prema najavama, trebali zamijeniti Sikorsky MH-60R Seahawk, naručeni prije tri godine, a koji su mornarička verzija helikoptera Blackhawk, kakve je nedavno nabavila Hrvatska. U skorije vrijeme američkim modelima Seahawk trebali bi se pridružiti napredni laki helikopteri (ALH) u nastajanju, a čiji dizajn također potpisuje tvrtka Hindustan Aeronautics.

Brod je također opremljen automatiziranim radarskim kompleksom Resistor-E i raznim podsustavima za pružanje kontrole zračnog prometa i preciznog prilaza/slijetanja za zrakoplove na nosaču. Tu je i radarski sustav koji osigurava navigaciju kratkog dometa i letne podatke te najnoviji komunikacijski kompleks CCS MK II za vanjsku komunikaciju, kao i taktički podatkovni sustav Link II koji osigurava podršku operacijama usmjerenim na mrežu.

Budući da se novi Vikrant pokazao kao uspjeh domaće proizvodnje, sve se više razmišlja o izgradnji još jednog nosača aviona iste klase. Donedavni načelnik stožera indijske vojske, general Bipin Rawat smatra da je riječ o nepotrebnom ulaganju te daje prednost izgradnji vojnih aerodroma na otočju Andaman i Nicobar u Bengalskom zaljevu, a koji bi se trebali razviti kao nepotopive baze mornaričkog zrakoplovstva. Rawatovoj ideji se pak protive čelnici ratne mornarice te ističu da su Indiji potrebni nosači aviona kao pokretna udarna snaga, ali i kao mogući izvozni hit.