Prvobitno osnovane 1921., iračke oružane snage pretrpjele su niz poteškoća i poraza tijekom krvavih sukoba u posljednjih nekoliko desetljeća, počevši od Iransko-iračkog rata 80-ih godina prošlog stoljeća, invazije Sadama Huseina na Kuvajt 1990., Prvog zaljevskog rata godinu kasnije i svojeg rasformiranja 2003., nakon invazije predvođene SAD-om i Drugog zaljevskog rata, te konačno donedavne borbe protiv tzv. Islamske države (ISIL).

Iračke oružane snage održavale su jake veze s Amerikancima, zaduženima za izgradnju nove vojske u Iraku nakon njihove invazije 2003. godine. SAD se povukao 2010. godine, a četiri godine kasnije prerasporedio je preostale snage u Iraku kako bi, na zahtjev Bagdada, pomogle uništiti tzv. Islamsku državu nakon što je porazila veći dio iračke vojske i zauzela gradove poput Mosula. Gotovo pet godina kasnije Washington je povukao svoje borbene snage i preuzeo savjetničku ulogu. Prošle godine u Iraku je bilo stacionirano 2500 američkih vojnika i još 1000 koalicijskih vojnika, a još uvijek je nejasno koliko će ih ostati u savjetodavnoj funkciji.

Unatoč neizbježnoj usporedbi s nedavnim katastrofalnim povlačenjem Amerikanaca iz Afganistana, pojedini analitičari procjenjuju kako je malo vjerojatno da će potpuno povlačenje američkih snaga prouzročiti drastične promjene u sigurnosnom statusu Iraka. Ipak, prijetnje mnogobrojnih oružanih skupina i dalje predstavljaju izazove za iračke sigurnosne snage, počevši od stalne prijetnje ISIL-a u visokorizičnim područjima poput Kirkuka i Dijale do održavanja učinkovite kontrole granice sa Sirijom i Turskom. Uz to, stalno je prisutna prijetnja proiranskih frakcija, odgovornih za napade na vojne baze u kojima je smješteno američko savjetodavno osoblje.

Komplicirana vojno-sigurnosna situacija

Ostali dijelovi Iraka, među kojima i prijestolnica Bagdad, zasad se čine sigurnima, osim povremenih proiranskih prosvjeda poput nedavnih demonstracija u čast iranskog generala Kasima Sulejmanija i šefa paravojne formacije sklone Teheranu, Abu Mahdija al Muhandisa, prije dvije godine ubijenih u napadu američke bespilotne letjelice u glavnom gradu Iraka.

Vojni analitičari smatraju da je iračka vojska danas znatno borbeno spremnija i učinkovitija nego u prvim danima borbi protiv ISIL-a. Prema podacima Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS), iračke oružane snage broje više od 530.000 pripadnika aktivnog sastava zahvaljujući obnovi vojske koja je započela 2014. pod patronatom Washingtona. Iako Amerikanci održavaju posebnu potporu elitnoj postrojbi službe za borbu protiv terorizma (CTS), koja u rangu divizije broji između 12.000 i 20.000 pripadnika, vojni analitičari upozoravaju da je Bagdadu trenutno najveći izazov smanjiti podjele između državnih vojnih i paravojnih snaga koje zajedno djeluju u održavanju krhke sigurnosti.

Valja podsjetiti da službeni Bagdad nema kontrolu nad snagama Pešmergi koje podnose izvješća regionalnoj vladi sjevernog Kurdistana niti nad krovnom paravojnom skupinom Snaga narodne mobilizacije (PMF), na koju znatno utječe Iran. Regionalna vlada na sjeveru zemlje pod kontrolom Kurda uspostavljena je kao izravan odgovor na represivnu politiku bivšeg diktatora Sadama Huseina prema iračkim Kurdima dok je PMF oformljen nakon što je šijitski duhovni vođa Ali al Sistani izdao fetvu u kojoj je pozvao šijite da uzmu oružje u borbi protiv ISIL-a. Upravo je ta rastuća skupina lojalna Iranu pokrenula niz vojnih akcija usmjerenih protiv američke nazočnosti u Iraku, a okomila se i na sunitske aktiviste, disidente i novinare koji upozoravaju na uplitanje Teherana u unutarnju politiku Bagdada.

Koliko su učinkovite regularne iračke oružane snage u održavanju sigurnosti zemlje, ovisi upravo o tome kako središnje zapovjedništvo u Bagdadu može uspostaviti delikatnu ravnotežu s Pešmergama i PMF-om, a koji kontrolira većinu prometnica na sjeveru zemlje. Osim odnosa s paravojnim snagama, iračke oružane snage i dalje se suočavaju s izazovima održavanja, logistike i prikupljanja obavještajnih podataka nakon odlaska američkih snaga iz zemlje.

Tampon između Irana, Saudijske Arabije i Turske

Kako bi stabilizirao unutarnju sigurnosnu situaciju i dodatno se zaštitio od budućeg stranog uplitanja međunarodno sponzoriranih paravojnih aktivnosti, političkog utjecaja i džihadizma, Bagdad je ovih dana, uz odobrenje Washingtona, najavio značajnu nabavu vojne opreme koja bi trebala pružiti sigurnosni tampon između moćnih susjeda - Irana, Turske i Saudijske Arabije - koji svojim djelovanjem destabiliziraju Irak i njegove susjede Siriju i Libanon.

U želji da se u budućnosti odupre sigurnosnim prijetnjama, iračko ministarstvo obrane objavilo je ovih dana da je u potrazi za nekoliko ključnih obrambenih sustava različitog podrijetla, uključujući francuske borbene avione Rafale, dronove i topništvo, ali i ruske tenkove T-90. Nabavu je potvrdio i Norman Rickfels, šef geopolitičke konzultantske tvrtke NAMEA Group i donedavni savjetnik iračkog ministra unutarnjih poslova te tajnika ministarstva obrane Otmana al Ganmija.

Prema dostupnim podacima, iračka vojska se kod Francuza raspituje o naoružanim bespilotnim letjelicama tipa Harfang, sposobnima letjeti do 24 sata, radi otkrivanja sigurnosnih prijetnji u različitim iračkim regijama. U igri su i pakistanski borbeni dronovi Burak i Šahpar te taktička bespilotna letjelica Ukab, nastali po uzoru na američke, kineske i talijanske izvornike. Pakistan je već potvrdio da pregovara s Irakom o prodaji 20 dronova, no detalji nisu precizirani.

Bagdad planira i povećati broj glavnih borbenih tenkova radi popunjavanja postrojbi koje su otprije naoružane američkim tenkovima M1A1 Abrams i ruskim T-90. Irak je posebno zainteresiran za kupnju ruskih T-90 jer je prije šest godina naručeno njih 73, a pokazali su se kao učinkovita platforma koja se odlikuje mogućnošću lansiranja protuoklopnih vođenih raketa iz topa, niskom siluetom, malom masom, odličnom pokretljivošću i prohodnošću, učinkovitim reaktivnim oklopom, samozaštitnim sustavom Štora, naprednim sustavom upravljanja paljbom, a prije svega nižom cijenom od američkog suparnika.

Izbor između francuskog i kinesko-pakistanskog izvoznog hita

Irak je zainteresiran i za francuske topničke sustave visoke preciznosti Caesar kalibra 155 milimetara, kojima se upravlja putem računala što ga nadziru ugrađeni radar ROB4 i Sagemov navigacijski sustav Sigma 30. Riječ je o haubici s poluautomatskim punjenjem koja ispaljuje sve standardno NATO-vo streljivo za 155-milimetarski top. Maksimalni domet topa je 34 kilometra, a brzina paljbe je šest granata u minuti. Borbeni komplet sastoji se od 18 granata, a kao sekundarno naoružanje na krov kabine Renaultova kamiona Sherpa može se ugraditi strojnica kalibra 12,7 milimetara.

Iračanima je velika želja i francuski višenamjenski lovac Dassault Rafale, koji je nedavno naručila i Hrvatska, a posljednjih godina dana postao je prodajni hit te su ga kupili i Grčka, Indija, Indonezija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Ipak, s obzirom na cijenu Rafalea, sve je izglednije da će Irak u konačnici kupiti kinesko-pakistanski višenamjenski borbeni zrakoplov JF-17 Thunder Block III.

Time bi Irak, pored Nigerije i Mjanmara, postao treći strani korisnik modernizirane verzije lakog jednomotornog aviona četvrte generacije koji izvozno cilja na zemlje Trećeg svijeta s manjim budžetom. Inače, za taj avion još su zainteresirani Argentina i Azerbajdžan dok bi Irak njima zamijenio aktualne američke F-16IQ Viper, modele koji su ekvivalenti verziji C/D Block 52, a pokazali su se kompliciranima i preskupima za održavanje.

Sagledavajući iračke želje i mogućnosti, može se zaključiti da je Bagdad, s obzirom na manjak novca uzrokovan stalnim ratovanjima, zainteresiran za best buy rješenja koja pružaju najbolji omjer cijene i kvalitete, ali i koja su zbog hitnosti situacije dostupna za što bržu isporuku.