Gotovo odmah s početkom rata u susjednoj Bosni i Hercegovini u svibnju 1992. vrh tadašnje JNA donio je odluku o uništenju najvećeg vojnog podzemnog aerodroma u Europi, onog što je istovremeno izazivao divljenje i raspirivao maštu znatiželjnika koji su zbog tajnosti samog objekta mogli tek naslućivati njegove mogućnosti.

Akcija uništenja na zapovijed generala Blagoja Adžića započela je u zoru 16. svibnja 1992., kada su pripadnici posebne inženjerijske postrojbe JNA točno u 5.20 aktivirali eksploziv precizno postavljen na ključnim infrastrukturnim dijelovima Željave. Trideset i pet minuta kasnije začula se serija eksplozija koja je dopirala s aerodromskih pista, a 13 minuta prije 7 sati odjeknula je grmljavina iz dubine planine Plješivice, u kojoj su bili iskopani čitavi tuneli i podzemni hangari kao jedne od najčuvanijih tajni bivše države. Time je uništen jedan od najgrandioznijih jugoslavenskih građevinskih projekata koji je nosio kodno ime Klek ili O-505 (Objekt 505).

Aerodrom Željava, s kojeg je polijetala i slijetala elita jugoslavenskog lovačkog zrakoplovstva, počeo se graditi 1955. godine, nakon što je vojni vrh zaključio kako bi u slučaju napada Varšavskog pakta na Jugoslaviju postojeće zračne baze u Somboru i Batajnici kod Beograda vrlo brzo bile uništene. Stoga je odlučeno kako je nužno izgraditi bazu u dubokoj unutrašnjosti državnog teritorija kako bi se ona mogla dugotrajno braniti, a istovremeno biti što udaljenija od strateških ciljeva i objekata.

Izbor je pao na selo Željava u dolini ispod istočnih obronaka Ličke Plješivice, na samoj granici Hrvatske i BiH, stoga ne čudi to da se radarska postaja, pista 4 te dijelovi piste 1 i 3 nalaze na teritoriju naše zemlje, dok piste 2 i 5 administrativno pripadaju našim susjedima. Generalštab tadašnje JNA prilikom dizajniranja podzemnog aerodroma odlučio se na koncept utvrde sposobne izdržati udar bombe snage 20 kilotona, sličan onom koji su jugoslavenski zrakoplovci i inženjeri vidjeli u Švedskoj, a s kojom je bivša država vojno surađivala.

Taktička blagodat

Projektantima, osim razvedenog planinskog položaja, pogodovao je geomorfološki sastav Plješivice istovremeno jamčeći neprobojnost, ali i skupe građevinske izazove što su prema ocjeni vojnog vrha bili u potpunosti opravdani jer su rezultirali objektom koji je mogao poslužiti desetljećima bez većih prepravaka. Obronci Plješivice nudili su prirodne uvale za ulaze u hangare, dok su planinski grebeni omogućili njihovo razdvajanje. Kako bi se premostile te pukotine, vojska je angažirala i speleologe koji su mapirali špilje pretvorene u galerije.

Položaj aerodroma pomno je odabran jer je Plješivica predstavljala prepreku bilo kakvom iznenadnom napadu, a tadašnje jugoslavensko ratno zrakoplovstvo istovremeno je moglo koristiti blagodati planine kao taktičko iznenađenje. Lovački i izviđački MiG-ovi, naime, mogli su sigurno polijetati u akcije iz radarske sjene koju je pružala planina sa zapada. Još povoljnija situacija po aerodrom dolazila je iz pravca nizinskog sjevera zemlje jer je ravnica onemogućavala neprimjetno prikradanje objektu. Plan izgradnje uključivao je i potpuno iseljavanje obližnjeg sela Baljevac u susjednoj BiH, a pristup objektu u kojem je bila smještena lovačka pukovnija sastava tri do pet eskadrila, sa svom pripadajućom infrastrukturom, kontrolom letenja, meteorološkom postajom i vojarnom, bio je najstrože zabranjen svim neovlaštenim osobama.

Idealno ozračje

U trinaest godina izgradnje, koja je ubrzana zbog krize u Čehoslovačkoj 1968. godine, niknulo je zadivljujuće zdanje koje su činile tri galerije za smještaj 58 zrakoplova, međusobno povezane u obliku slova M te s produženim srednjim krakom, u kojem se nalazila radionica za popravak aviona. Sa strane je bila dodatna galerija, a njihov profil i teška armirano-betonska ulazna vrata izrađeni su prema dimenzijama MiG-a 21. Avioni su se unutar objekta razmještali elektroakumulatorskim tegljačima te je svako 'parkirališno mjesto' imalo svoj priključak za gorivo. Postojalo je i skladište oružja u bihaćkom naselju Vedro Polje.

Kerozin je bio uskladišten u obližnjoj planini Pokoj, a do aviona stizao je 10-kilometarskim cjevovodom koji je bio pod stalnim borbenim i inženjerijskim nadzorom. Postojala je i neovisna električna, vodovodna i kanalizacijska mreža te dvije rezervne dizel-električne centrale, dekontaminacijski prostor i 13 klimatiziranih komora s posebno zaštićenim ventilacijskim otvorima koji su mogli poslužiti kao rezervni izlaz na površinu. Stalna klima iznosila je 18 stupnjeva Celzijevih, što je procijenjeno kao idealno ozračje. Posebna pažnja pridana je protupožarnom sustavu te 'aqua sustavu' za skladištenje kerozina na vodenim jastucima u pet cilindričnih spremnika ukupnog kapaciteta 500 tona goriva. Uz galerije, unutrašnjost Plješivice ugostila je skladišta oružja, tankove s gorivom, elektrogeneratore, klimu, kuhinju, prostorije za brifinge, učionice i ambulantu.

Impresivna autonomija za elitu

Ukupna dužina podzemnih tunela iznosila je 3,5 kilometara, dok su galerije, svaka visine osam i širine 20 metara, iskopane od 350 do 500 metara u dubinu Plješivice. Dodatno osigurano operativno središte s kontrolnim tornjem uzidano je u stijenu iznad ulaza broj 2, dok se u blizini Ličkog Petrovog Sela nalazila vojarna koja je služila kao logističko središte.

Vrh Gola Plješivica bio je rezerviran za impresivan radarski kompleks i meteorološku postaju, a moćni radari bili su uključeni u jedinstven sustav zračnog motrenja te navođenja nekadašnjeg ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA. Puna autonomija cjelokupnog objekta O-505 iznosila je nevjerojatnih 30 dana.

Baza je godinama bila dom 117. lovačko-avijacijskog puka, koji su sačinjavala 124. i 125. eskadrila naoružane supersoničnim MiG-ovima 21 različitih verzija i namjena. Dvjema eskadrilama bila je priključena i treća te je služila za obuku pilota. Na Željavi je bila stacionirana i 352. izviđačka eskadrila, kojoj je pripadao i Perešin, a koja je zbog svojeg strateškog značenja bila izravno podređena zapovjedništvu jugoslavenskog RZ-a i PZO-a u Zemunu kod Beograda, gotovo 400 kilometara zračne linije istočnije.

Letačke postrojbe stacionirane na Željavi bile su isključivo postrojbe prve borbene crte, a smatrale su se elitnim i u njima su, pored one na Batajnici kod Beograda, služili samo najbolji. O tome govori i podatak kako su svi aktivni pripadnici baze imali riješeno stambeno pitanje u obližnjem bihaćkom naselju Harmani. Prema sjećanjima pilota koji su služili na Željavi, 'najgušće' je bilo za vrijeme sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. te za vrijeme graničnih trzavica s Italijom sredinom 70-ih godina, prije potpisivanja Osimskih sporazuma.

Radioaktivna džungla

Zbog procjene generalštaba JNA da bi se s vremenom zbog ratnih operacija aerodrom mogao naći u bezizlaznom okruženju, u proljeće 1992. godine donesena je odluka o njegovom potpunom uništenju s pedesetak tona nazubljeno postavljenog eksploziva. Prije samog uništenja zrakoplovi su razmješteni po aerodromima u Srbiji, vrijedna i iskoristiva infrastruktura odnesena, a kompletno osoblje evakuirano.

Aerodrom je miniranjem nepovratno izgubljen, što je 2007. godine zaključio i MORH proglasivši objekt neperspektivnim te je napustio vojarnu u skladu s pograničnim sporazumom prema kojem vojne postrojbe ne smiju biti stacionirane u radijusu 15 kilometra od granice. Iako prohodan, aerodrom je obrastao bujnom vegetacijom, a posjet njegovoj unutrašnjosti zbog prisutnog radioaktivnog americija, koji može izazvati ozbiljna oboljenja, ne preporučuje se.