Drugo predavanje u nizu bilo je o životu i djelu Ive Vitića. Predavač je bio gost iz Slovenije Tadej Glažar. Arhitekt Ivo Vitić, u dalmatinskoj tradiciji zvan Đovani, bio je rodom iz Šibenika te je u značajnoj mjeri obilježio hrvatsku arhitekturu pedesetih i šezdesetih godina. Njegovi projekti ostavili su snažan pečat na Zagreb, Šibenik i Split i smatraju se ključnima za modernu arhitekturu Hrvatske.

Neki njegovi najznačajniji i najpoznatiji projekti već su zaštićeni, a neki manje ili više uspješno preuređeni i redizajnirani. U Zagrebu su njegovi najznačajniji projekti stambeno naselje u Laginjinoj ulici i zgrada poznata pod imenom Kockica na Prisavlju, nekadašnja Upravna zgrada CK SKH. U Šibeniku je projektirao vijećnicu, hotel Jadran i nekadašnji Dom JNA, danas preuređen u Gradsku knjižnicu. U Splitu je realizirao nekoliko stambenih tornjeva i Dom JNA (danas Gradska knjižnica) u Poljičkoj ulici, dva stambena nebodera u Spinutu i vilu na predjelu Meje. Baš taj posljednji primjer vile na Mejama, koja je početkom devedesetih temeljito preuređena na neprihvatljiv način i potpuno negira autorska prava i original, skreće nam pozornost na taj aspekt zaštite Vitićeve ostavštine.

U tom smislu najlošija je situacija s nizom motela uz Jadransku magistralu, koje je realizirao šezdesetih godina, primjerice u Trogiru, Biogradu, Rijeci, Umagu i Trstu. Jedan od tih motela, onaj u Trogiru, obišli smo prije nekoliko dana te napravili seriju fotografija koje svjedoče o potpunoj devastaciji i zapuštenosti objekta. Kompleks koji čine centralna zgrada te manje zgrade i bungalovi smješten je na površini od 20 tisuća metara četvornih na zapadnom ulazu u Trogir.

Turistički kompleks, koji je uspješno radio do kraja osamdesetih godina, početkom rata bio je korišten za smještaj pripadnika MUP-a i izbjeglica. Sada je zapušteni kompleks sa 130 ležaja izvan funkcije, naknadno je devastiran i postao je predmetom kafkijanskih sudskih procesa u kojim se pet do šest vlasnika spore oko vlasništva i prava na uknjižbu.

Motel je ogledna slika stanja u pravosuđu i pretvorbe vlasništva u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća. Dodatni problem je i činjenica da su oni koji se spore oko vlasništva i više puta su prodali kompleks dvije tvrtke iz Sarajeva. Taj zapušteni kompleks na samom ulazu u grad značajno urušava turistički imidž Trogira, no takvih primjera hotelskih naselja i kompleksa na obali ima dosta. Ništa bolja situacija nije ni s motelom u Rijeci, a onaj u Biogradu preuređen je do neprepoznatljivosti.

S obzirom na pravosudni status quo u trogirskom slučaju, ako se nekim čudom slučaj i razriješi i ako kulturne institucije i konzervatori pravovremeno ne reagiraju, teško je očekivati stručnu obnovu motela u Trogiru. Kada bi se on obnovio na potreban način, u perspektivi bi mogao postati značajan dio hrvatske arhitektonske baštine, ali i tematski turistički objekt koji bi imao dodanu vrijednost retro motela koji priziva u sjećanje šezdesete godine prošlog stoljeća, vrijeme izgradnje Jadranske magistrale i motorizacije Europe.