Uoči otvorenja izložbe 'Otkrivajući remek djela' u Muzeju Mimara, 2. prosinca, na događanju u Esplanadi, na kojemu je navodno bio i vlasnik slika koji je ostao anoniman, predstavljeni su stručnjaci koji su proteklih dvadesetak godina radili na utvrđivanju izvornosti slika. Otkrili su što su sve dosad napravili kako bi dokazali da slike nisu lažne, a što je česta pretpostavka kada se otkriju nepoznata djela slavnih umjetnika.

Igor Jelovac, sudski vještak za grafologiju, dokumente i rukopise, predstavio je svoju opsežnu analizu Picassovog rukopisa sa slika, napomenuvši kako je uloga vještaka za rukopise u autentifikaciji nekog umjetničkog djela je relativno rijetka i iznimno zahtjevna, jer to nisu potpisi standardnih rukopisa na kojima inače rade.

'Koristimo analizu na tri razine, na oblikovnoj, prostornoj i dinamičkoj koja daje informaciju o pritisku na podlogu, no nje ovdje nije bilo jer se umjetnik na ulje s platnom potpisao kistom, medijem koji nam taj dio uskraćuje', ustvrdio je.

Jelovac kaže kako su u nedostatku dinamičke analize uveli kronološku, razvojnu, smatrajući da je potpis nešto što se mijenja u životu, a potpis sa slika iz njegova je životna razdoblja kada se još razvijao, pa nije onakav kakav svi poznaju kao brend, primjerice s Citroena.

'Zbog toga je praktički nemoguće potvrditi da je neki potpis sigurno izvoran ili nije, no možemo dati mišljenje u nekakvom stupnju vjerojatnosti, ovdje je taj stupanj iznimno visok i vrlo je vjerojatno, gotovo sigurno da je potpisnik Pablo Picasso', istaknuo je.

Identificirani pigmenti odgovaraju paleti boja koje koristio Picasso

Vladan Desnica, s Prirodoslovnog laboratorija Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, bio je zadužen za prirodoslovno-znanstvena istraživanja na djelima.

Predstavio je postupke provedene na slikama s tog aspekta, od površinske slikovne dijagnostike preko fizikalno-kemijske analize i infracrvenih snimaka do spektroskopije.

Kako je ustvrdio, zaključeno je da provedene analize i identificirani pigmenti, a napravljeno je više od sto mjerenja na različitim područjima, odgovaraju radovima Pabla Picassa iz navedenog vremenskog perioda i u suglasnosti su sa znanstvenim istraživanjima radova iz tog perioda.

Također, svi identificirani pigmenti u potpunosti odgovaraju paleti boja koju je koristio Pablo Picasso u tom periodu, a potvrđuje se i da su materijali u skladu s materijalima autentičnih Picassovih radova.

Potvrda Picassovog sina nije nam potrebna

Umjetnik i istraživač Nick Kačić Miošić, američki kipar hrvatskog podrijetla koji je detaljno istraživao Picassov rad, rekao je da su ugledni američki muzeji, kojima je dao informacije o tim slikama, Metropolitan, MoMA, Guggenheim, jako dobro ocijenili rad hrvatskih stručnjaka na tim djelima.

'Kada sam prije deset godina počeo ovaj mukotrpni rad, četiri do pet sati dnevno, trebalo mi je pet minuta da vidim kako su to autentične slike', rekao je, dodavši da mu je to omogućilo prethodnih 25 godina iskustva u istraživanju rada umjetnika 20. stoljeća.

Kačić Miošić kaže kako je Picasso svojim djelima uvijek pričao neku priču, puno je truda ulagao u svaki detalj, posebice na kolažima, što mogu vidjeti samo povjesničari umjetnosti, a upravo je na njima, nerijetko vezanima uz umjetnikovu biografiju, povezao izložena djela s Picassom.

Na kolažu su identificirani novinski članci, skrivene poruke, te se istraživanjem stotine knjiga o Picassu, primjerice, otkrilo i da je Lili čije se ime pojavljuje na kolažu bila njegova ljubavnica.

Na kritike kako djela nemaju potvrdu Picassovog sina i nasljednika Claudea Picassa, odgovara da im to nije ni potrebno jer on ima pravo za autentifikaciju samo u Francuskoj.

Oni uvijek traže da im se slike pošalju, no francuski su zakoni takvi da kad one uđu u Francusku, postaju francusko vlasništvo pa je, kaže, postojala opasnost da im te slike na granici uzmu.

Po njegovim riječima, posljednjih petnaest godina se promijenio i način na koji se radi autentifikacija takvih radova, sada se sve temelji na znanosti i više se nigdje ne priznaje nečija subjektivna ocjena.

Kačić Miošić kaže da je još jedan razlog nevoljkosti nasljednika da daju potvrde što imaju na tisuće Picassovih djela na kojima godišnje zarade stotinu milijuna dolara, pa su im ovakva djela konkurencija zbog čega potvrđuju autentičnost samo malih crteža koji nisu tako skupi.

'Poznajem gotovo sve članove te obitelji, to su dobri ljudi, no izgubili su kredibilitet, imaju dosta afera i tužbi', ustvrdio je Kačić Miošić, dodavši da su dvadeset godina pokušavali to riješiti s Picassovim sinom i kćeri koji su vodili administraciju, no to je završilo neuspješno.

Život novootkrivenih slika seže na početak 20. stoljeća, kada je mladi student medicine Istvan Szabo upoznao Picassa u Parizu. Najprije je od njega 1913. kupio ulje na platnu 'Djevojka i gitara', a potom ga zamolio da mu naslika još jednu, pa je nastao kolaž 'Gitara i mandolina'.

Zbog ratnih događanja Szabo odlazi u Švicarsku, a pred kraj Prvog svjetskog rata i prema rodnoj Vojvodini, no stiže samo do Zemuna, gdje ga kod sebe sklanja bogata obitelj Marković.

U znak zahvalnosti daje im slike, oni ih stavljaju na zid, no prijatelji im se izruguju jer im je neobičan taj 'dječji' stil, pa ih spremaju na tavan gdje ostaju skoro 60 godina.

Kada se kuća trebala rušiti roditelji su sinu Vladimiru spomenuli slike i tek onda shvaća što posjeduje. On 1991. ostaje i bez stana u Zemunu, pa odlazi živjeti u Kopar, a sadašnji vlasnik slike od njega slike nasljeđuje prije dvadeset godina. Slike će u Kolekcionarskoj sobi Muzeja Mimara biti izložene do 29. prosinca.