General David Petraeus (58) je najpopularniji i najuspješniji general nakon terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna 2001, čovjek kojega se smatra zaslužnim za izvlačenje Iraka s ruba građanskog rata nakon američkog napada 2003. prije nego što je preuzeo zapovjedništvo američkih i NATO-ovih snaga u Afganistanu. Tamo je mislio zaraditi i petu zvjezdicu na ramenima. Od te časti se oprostio na svečanosti umirovljenja koncem kolovoza.

Nije tako teško odgovoriti na pitanje zašto se odlučio za vojno umirovljenje nakon 37 godina uzorne službe, no budući da postoji sve više glasina kako će Petraeus biti predsjednički kandidat republikanaca 2016. (jer svi trezveni u toj stranci danas manje-više prihvaćaju činjenicu da će se Obama izboriti za još jedan mandat), pitanje koje valja analizirati jest zašto je prihvatio drugo mjesto u državnoj službi sigurnosti, odmah iza Obamina savjetnika za nacionalnu sigurnost Jamesa Clappera, i hoće li iz te pozicije na čelu CIA-e, kada protiv sebe ima jako puno analitičara koji u Afganistanu prognoziraju poraz, možda ne baš tako nečastan i šokantan za naciju kao onaj u Vijetnamu ili onaj, manji ali glasan, u Somaliji, moći graditi eventualnu predsjedničku nominaciju.

Reklo bi se da Petraeus nije imao, za sada, bolju alternativu pa je odlučio riskirati. U Pentagon nije mogao doći jer je tamo demokrat Leon E. Panetta, njegov prethodnik na čelu CIA-e. Osim toga, američki predsjednik Barack Obama je poučen lošim iskustvom jake figure u kabinetu koja bi ga mogla zasjeniti, baš kao što se dogodilo sa zvijezdom prvog Zaljevskog rata, generala Colina Powella, koji je bio ministar u vladi Billa Clintona, stavio Petraeusa na logično mjesto.

Naime, najbolje poznaje afganistansko ratište i rat će se odsad voditi iz CIA-ine baze u Langleyu, u državi Virginiji, a ne više iz Pentagona ili Kabula. Obama je odlučan u tome da se glavnina borbenih postrojbi SAD-a povuče do konca 2014. I to je, prvenstveno, zadatak za analitičare. Petraeus je ipak promaknut u hijerarhiji pa ga se štiti od eventualnog i sve više naglašavanog poraza u Afganistanu. Analitičari CIA-e sada tvrde da je rezultat rata 50:50. Petraeus se time ne slaže, ali CIA nije vojna struktura, već podatke crpi od informatora na terenu i od analiza milijuna izvora i podataka. Kritičari tvrde da je dolazak Petraeusa u Langley znak da će se opet krenuti s crnim operacijama, to jest da će operativci CIA-e nastaviti s uhićenjima i ubojstvima, kao što je bilo navodno ubojstvo Osame bin Ladena u Pakistanu, jer je to efektnije nego vođenje rata na tvrdom i nezahvalnom afganistanskom terenu.

No problemi bi uskoro mogli nastati u Obaminoj sobi za krizne situacije gdje bi Petraeus trebao ne više razmišljati kao vojni zapovjednik već kao prvi među obavještajcima. Tu će se odmah vidjeti može li on to uopće biti. Za početak bi trebao savjetovati predsjednika o brzini povlačenja, to jest koliko vojnika i gdje točno u kojoj fazi izlaznog plana mora biti i na kojim zadacima.

Ovo je treći put da se traži čovjeka izvanrednog intelekta, generala Davida Petraeusa, za misiju na rubu mogućeg. U siječnju 2007. republikanac George W. Bush je povjerio Petraeusu vođenje rata u Iraku, koji je bio i ostao okarakteriziran izuzetno nasilnim otporom klanova i velikim brojem civilnih žrtava. Lani ga je demokrat Barack H. Obama pozvao da zamijeni iskusnog operativca i čvrstog lovca na teroriste, generala Stanleyja McChrystala, koji je smijenjen zbog medijskih kritika na račun američkog civilnog vodstva rata, naročito potpredsjednika Joea Bidena. Obama ovim potezom želi smiriti kritike iz tabora republikanaca koji su objeručke dali Petraeusu podršku u Kongresu.

Ovo, da tako kažemo, dvostruko političko povjerenje, republikanaca i demokrata u Petraeusov talent, kristalizira poštovanje koje je taj vojni i politički genij stekao izvlačeći američke snage iz ambisa Iraka.

Podsjetimo se: Petraeus je vodio ulazak glasovite 101. zračne divizije u Bagdad 2003, ali nije tada od toga profitirao, već od drugih kvaliteta s obzirom da ga se smatra najboljim diplomatom i političarom među američkim generalima.

Rođen je 1952. u mjestu Cornwall-on-Hudson, New York, kao dijete Miriam i Sixtus Petraeus. Majka je bila američka državljanka, a otac mornar, zapovjednik broda rođen u Nizozemskoj koji je stigao u SAD početkom Drugoga svjetskoga rata.

Iskoristio je te kvalitete i veliko obrazovanje da dobije povjerenje sunitskih vođa, što je bilo ključno za stvaranje kakve-takve vlasti i za strategiju izlaska Amerikanaca iz Iraka. Petraeus je dobio kultni status jer je pokazao da se, iako na izuzetno mukotrpan i krvav način, ipak može dobiti naklonost iračkih građana.

Ali danas, ta njegova temeljna strategija, poštivanje civila, što nije baš bila praksa u eri ratovanja Georgea W. Busha prije nego što je Petraeus dobio zapovjedno mjesto američkih snaga u Iraku, u Afganistanu je puno teža i složenija. Jer u Iraku Petraeus je imao kakvu-takvu srednju klasu na koju se mogao osloniti. Afganistan je apsolutno ruralan, brdovit i siromašan, gotovo bez srednjeg sloja stanovništva koje pamti samo rat i neimaštinu (samo su Rusi ubili preko milijun Afganistanaca, a jedini osvajač koji je zapravo ‘uspio’ tijekom povijesti je bio Džingis-kan).

Svejedno, Petraeus, koji je nakon studija u vojnoj akademiji West Point (klasa 1974) stekao doktorat u međunarodnim odnosima na Sveučilištu Princeton, raspolaže izvanrednim vještinama pregovaranja i političkim njuhom koji mu gotovo svi priznaju. Temeljito je proučio fenomen uporabe sile u postvijetnamskom razdoblju te razloge neuspjeha SAD-a u Vijetnamskome ratu.

Jedva se spasio od smrti 1991. kada ga je jedan njegov vojnik nesrećom ranio u prsa. U veljači 2009. su mu liječnici rekli da je uspješno prošao tretman zbog raka prostate. Padobranac je i taktički ronilac, a služio je u američkim snagama 2001. i 2002. u Bosni i Hercegovini.

U nekim se demokratskim krugovima njegovo ime vrti i kao mogući opasni kandidat za nasljednika Baracka Obame, ali u republikanskoj shemi, iako je jednom za Reuters izjavio da se više ne smatra republikancem, već nezavisnim, te da na predsjedničkim izborima već nekoliko puta nije glasovao.

Ovo je, da i to istaknemo, deset njegovih teza za pobjedu u ratu koje je izložio prilikom jedne konferencije o sigurnosti održanoj 2009. u Münchenu:

- 1. Dobiti podršku Afganistanaca. ‘U prvome redu, naše se snage moraju truditi da bi služile i štitile civilima zemlje. Moramo priznati da je građanstvo pravi ratni teren. Moramo ih poštivati, čuvati ih i pomoći im u izgradnji zemlje na način da nova vlast uključi i poštovanje tradicionalnih oblika vladanja.’

- 2. Pametniji rad na terenu. ‘Moramo znati biti dobri susjedi. Važno je znati gdje točno locirati naše snage i uvijek u konzultaciji s lokalnim vođama. Naše kretanje po terenu mora u najmanjoj mogućoj mjeri ometati normalan život ljudi. Moramo se potruditi da shvatimo njihovu kulturu, običaje, povijest, što od nas zahtijeva veliku sposobnost slušanja i puno čaša afganistanskog čaja.’

- 3. Promovirati pomirenje. ‘To je zadaća za koju se mora poštivati Ustav Afganistana. Moramo zajedno s vlastima diferencirati one koji pristaju na pomirenje od onih koji žele rat. Oni koji žele suradnju moraju postati dio solucije. Pobunjenici moraju biti razlomljeni i obeshrabreni.’

- 4. Bitka informacijama. ‘Moramo pobijediti pobunjenike na naslovnicama i udarnim terminima medija. To ćemo uspjeti skupljajući na vrlo rigorozan način sve relevantne informacije, dobivajući pravu protočnost informacija među našim snagama, komunicirajući na adekvatan način s afganistanskim kolegama i s lokalnim medijima. Ali tu bitku ne možemo dobiti bez korektnosti. Kada budemo imali loše vijesti, morat ćemo ih priznati i nećemo njima manipulirati. Moramo konačno početi učiti iz pogrešaka.’

- 5. Efikasna policija. ‘Potrebna nam je reformirana i stručna afganistanska policija. To je prioritetno.’

- 6. Borba s neprijateljem bez daha. ‘Morat ćemo nastaviti s hapšenjima, usmrćivanjem i progonom naših neprijatelja. Ne možemo se povući. Morat ćemo čistiti velika područja, ali i biti sigurni da ćemo ih moći zadržati u svojim rukama. Potrebno je da populacija koja je lojalna zna da ćemo to učiniti i da ih nećemo iznevjeriti. I moramo biti sigurni da će nama lojalni Afganistanci sudjelovati u projektu.’

- 7. Legitimacija lokalnih vlasti. ‘Moramo biti sigurni da će populacija priznati legitimnost lokalnih vlasti. Zbog toga ih moramo poduprijeti u pokušajima da daju odgovore na probleme afganistanskoga društva. Građani moraju imati razloge za podršku vlasti.’

- 8. Jedinstvo u nastojanjima. ‘Potrebna nam je bolja koordinacija, među nama samima, s afganistanskim snagama sigurnosti, ali i s Pakistancima, s diplomatima, lokalnim liderima, nevladinim organizacijama.’

- 9. Odanost vrednotama. ‘Moramo biti odani svojim vrednotama, a to nas razlikuje od naših neprijatelja. Ne moramo uopće sumnjati u potrebu obračuna s neprijateljem, ali smanjujući maksimalno mogućnost stradanja nedužnih civila.’

- 10. Trajna prilagodba. ‘Konačno, moramo još učiti i prilagođavati se. Ono što možda djeluje u nekoj pokrajini u drugoj neće ili ono što sada vrijedi sutra možda neće.’

Prema onomu što je izjavio pred komisijom koja ga je ispitivala u Kongresu, Petraeus se kani ovoga držati i na novom ‘borbenom’ mjestu: iza direktorskog stola najmoćnije obavještajno-vojno organizacije na svijetu.