Koja je razlika između Hrvatske i Nigerije? 'Ako gledaš kulturu i ponašanje ljudi, te su dvije zemlje jako slične. Petkom i subotom se izlazi van, nedjeljom se obitelj okuplja oko ručka. Hrvati su inače drukčiji narod od, na primjer, Nijemaca ili Britanaca, no imaju mnogo zajedničkog s Nigerijcima', nasmiješeno nam objašnjava Simi, rođen u Lagosu pred 23 godine i s iskustvom života u Londonu.

Prvo oko čega smo zbunjeno fascinirani je činjenica da je Nigerijac odabrao Hrvatsku za svoj novi dom skoro doslovno pikajući šestarom po mapi. Naime, Simi je naumio odraditi akademski staž u nekoj mirnoj zemlji. Na duši mu je ispočetka bio Island, no Lijepa Naša je na kraju pretegnula. Pred četiri je godine posjetio Zagreb, grad ga je omađijao mirnoćom i nije trebalo dugo da se prijavi na rudarski fakultet, smjer naftno rudarstvo. 'Jako mi se sviđaju ljudi ovdje, jako su mi zanimljivi. Volim mirne gradove. Živio sam prije u Londonu i nije mi dobro sjelo', prosipa komplimente Simi kao nijedan od naših dosadašnjih sugovornika poentirajući rečenicom kako su ljudi ovdje kul: 'Ma ne kul, nego prekul.' Iz nigerijske perspektive, totalno gazimo kako Britance, tako i Nijemce. Sjevernjaci se jednostavno ne znaju opustiti, reći će Simi, dok su mu Hrvatice ne samo opuštene, nego i skroz simpatične, za razliku od Nigerijki za koje ostavlja pridjev 'malo hladne'.

Još jedan fenomen ujedinjuje Hrvatsku i Nigeriju, kako to Simi vidi: 'Ljudima je ovdje važna obitelj, obiteljski život. To mi se sviđa. Nije kao u Velikoj Britaniji gdje se nakon završene srednje škole moraš osamostaliti. Kako u Hrvatskoj, tako i u Nigeriji, s roditeljima se ostaje živjeti sve do tridesetih. Trebaš si prvo naći posao, srediti se, a tek onda razmišljaš o samostalnosti, ženidbi...'

Uočljiv simptom naše opuštene kulovitosti je, reći će, običaj višesatnog ispijanja kava usred dana. 'U Nigeriji se radi do sedam, osam sati navečer. Nitko ne pije kavu', veli naš budući naftni rudar koji živi s cimerom iz otadžbine i aktivan je u nigerijskoj zajednici u Zagrebu. Je li imao problema zbog boje kože ili se osjetio diskriminirano? 'Neki su moji prijatelji imali problema sa skinsima, no ja nikada. Ne dijele svi moju priču. Kada izađem van, ničeg se ne bojim', priča nam Simi dodajući kako se ne sjeća da se u Hrvatskoj osjetio diskriminiran. Jedino, možda, vrlo drukčijim. Naime, kada je upisivao fakultet, rekli su mu da dosad nisu imali crnca. To mu je zvučalo baš čudno: 'Pitao sam se odjednom što ja tu radim. No osjećaj je s vremenom nestao.'

Da ne bi ispalo da je Simi pod nekom lokalpatriotskom narkozom, tražimo ga da nam izdvoji barem jednu stvar koja mu u Hrvatskoj smeta i za koju drži da bi mogla biti bolja. Ispalio je kao iz topa: birokracija! 'Imao sam dosta problema s papirima i vizom. Ljudi koji tamo rade izrazito su hladni i nikakvi, moram to iskreno reći. Ponovno me svake godine pitaju za papire koje sam im dao još pred četiri godine. To mi je skroz bezveze. Svake je godine neki problem. Znaju li uopće kako se to radi?

Simi je nesuđeni Dalmatinac. Obožava ribu, lovi arbune, od sve hrvatske glazbe najdraže su mu klape

U zapadnim zemljama je mnogo drukčije. Organizirani su, znaju što treba, nikada nisam imao problema. Ovdje su naprosto zbunjeni', kaže nam, izgleda, još jedna međunarodna žrtva domaćeg šalterskog zlostavljanja. Saznajemo i da je birokracija razlog zašto barem polovica Nigerijaca koji danas žive u Hrvatskoj želi odseliti prvom prilikom.

Hrvatski jezik naučio je u rekordnom roku. Trebalo mu je devet mjeseci, a ne odmaže ni činjenica da mu je cura Šibenčanka. Simi je nesuđeni Dalmatinac. Obožava ribu, lovi arbune, od sve hrvatske glazbe najdraže su mu klape, a i sina je htio nazvati Šime. Ideja ipak nije prošla kod bolje polovice. Razlozi su i klimatski. Dolazeći iz zemlje gdje se izmjenjuju tek dvije sezone, vruće ljeto i kišno proljeće, kontinentalni celzijusi mu nešto teže padaju, a pogotovo snijeg: 'Isprva mi je bio super, no sljedeći dan me počeo živcirati. U početku mi je uvijek bilo zima.'

Kulinarstvo? Bolji smo od Nigerijaca: 'Hrana je bolja ovdje nego tamo. U Nigeriji se stalno jede riža. Svaki dan. I piletina.' Ipak, daleko smo od nigerijskog osjećaja za dijeljenje. U Lagosu siromašniji ljudi najnormalnije idu kod susjeda na objed. Nije problem pokucati nekome da vrata da ti da nešto. 'Nema šanse da to netko napravi u Zagrebu', zaključuje Simi koji, kada smo već zagrebli temu neimaštine, dodaje da mu žao vidjeti toliko zabrinutih mladih ljudi u Hrvatskoj. 'Svi žele ići van. Oko 70 posto studenata na mom faksu razmišlja o tome', nastavlja Nigerijac ne razumijevajući hrvatsku potrebu za jadikovanjem i fiksacijom na – redovito apokaliptičnu - budućnost. Ne razumije ni akademski kurikulum: 'Jako sam zadovoljan fakultetom, ali mislim da se uči previše suvišnih i nepraktičnih stvari. U usporedbi s prijateljima u Velikoj Britaniji ili SAD-u, prolazimo dvostruko više gradiva.'

Nigerija je prepuna siromašnih ljudi, no neka su je istraživanja proglasila najsretnijom državom na svijetu. 'Ako pričaš sa siromasima tamo, vidjet ćeš koliko su zapravo sretni. Ako ništa drugo, mogu dobro jesti i nitko se ne brine što će biti sutra', kaže nam Simi ukazujući na golemi jaz između bogatih i siromašnih. Naime, u zračnoj luci u Lagosu nabrojao je više privatnih nego putničkih aviona.

Hoće li ostati u Hrvatskoj i nakon studija, još mu nije goruće pitanje. Kaže da nam je zemlja perspektivna i da ima puno potencijala, no nezadovoljan je razinom korupcije i sporim promjenama.
U međuvremenu, sve više naših ljudi ganja karijeru u njegovoj domovini. Kako mu je rekao nigerijski veleposlanik, zahtjevi za vize sve su brojniji, a već sada Nigerija ugošćuje 3.000 hrvatskih državljana.

Što reći? Shvatio je momak na vrijeme da je imati plan i izgurati ga do kraja jedini način za izlučiti najbolje iz okoline i stvoriti imunitet na stvari čija je jedina svrha da te obeshrabre. Možda im je prošla sezona, ali Simiju trenutno cvjetaju prave hrvatske ruže. Ili je to lavanda?