Problem Valentine de Gironcoli glasi otprilike ovako - kako preseliti svoje briselske frendove i posao u Zagreb? Naravno, slobodno fantaziramo. Jer, žena kaže da bi to učinila iste sekunde da može. Došla je u Hrvatsku naučiti jezik, proširiti polje djelovanja po europskim institucijama, ali i shvatiti da je Zagreb pravi europski grad. 'Odmah sam se osjećala kao doma. Sve je tu baš srednjoeuropski. I osjećam se više povezanom sa Zagrebom nego s Bruxellesom. Na primjer, kultura pijenja kave, odlaska na otvorene tržnice, ljudi su strpljivi s mojim natucanjem hrvatskog, gostoljubivi. Pa mi susjeda ponekad skuha nešto i donese. Podsjeća me malo na Njemačku gdje sam dugo živjela. Za razliku od Francuske, gdje te konstantno podsjećaju da nisi jedan od njih', priča mi rođena Tršćanka koja posljednjih dvadeset godina živi po Europi.

Da nije odavde, svako malo podsjeti je enormna količina duhanskog dima u zagrebačkoj atmosferi. Podsjeti je i činjenica da kad digne otvor kontejnera za papir, unutra nađe standardno smeće. I obrnuto, papir se kolektivno baca u kante za nereciklirani otpad. Pada mi na pamet obraniti urbane Zagrepčane tezom da je svakodnevna ekologija pojedinca samo narcisoidna iluzija da se ništa ekološki bitno ne bi promijenilo, ali za takvo nešto trebalo bi imati autoritet Slavoja Žižeka. Nije Valentina načisto ni s fenomenom da ti u bio dućanima, nakon polica i polica hranidbene osviještenosti, sve to potrpaju u najobičniju najlon vrećicu. Previše joj je vrećica i po supermarketima. No, mimo tih zelenih paradoksa, sve je kod nas kao da komunizma nikad nije ni bilo. Uz polučitljivu fusnotu: 'Ništa me ovdje ne podsjeća na komunizam. Možda tek birokracija. Bilo mi je baš čudno da smo na Croaticumu, školi hrvatskog jezika pri Filozofskom fakultetu, trebali potpisati ugovor. Čemu to? Preko 250 ljudi pa puta tri, jer se ugovor štampa u tri primjerka, a ne služi ničemu. Što nije dovoljno izdati račun, platiti školarinu i dobiti na kraju certifikat?'

Da se ne lažemo previše, Zagreb postaje eldorado evenata, koncerata, festivala i manifestacija – Valentina ne zna da li se prije izgušta ili uznevjeri: 'Kada vidim sve te događaje, osjećam da sam u europskoj metropoli. Ljudi se možda muče ne bi li spojili kraj s krajem, ali kulturni događaji ovdje su dostupni svima. I to je luksuz. Kultura je pristupačna, jeftina, demokratska. I onda, odeš samo par ulica dalje i iza ugla naletiš na malu kućicu s vrtom, kao da si na selu.' Svjesna je da su ljudi prilično frustrirani, ali, kaže, svejedno rade svoj posao ekstremno profesionalno. Tko bi rekao, Talijanka će među tri riječi koje je asociraju na Hrvatsku – strpljivost, potencijal i preciznost – izdvojiti baš potonju.

Nije u Zagrebu kao u Bruxellesu, gdje ti se majstor najavi za osam ujutro, a budeš sretan ako ti dođe do podne: 'Meni je ovdje došao već u pola osam. I odmah donese sav alat i popravi stvar. U Bruxellesu prvo dođe s rukama u džepovima, napravi inspekciju, pa se tek kasnije pojavi s mašinerijom. Onda taksiji. Vrlo su pouzdani, za razliku od mojeg iskustva u Belgiji.'

Brutalno pucamo od modernosti iz talijanske perspektive. Naime, žena se ne može nadiviti očevima koji furaju svoje klince na biciklima. I sve to bez ikakvog straha da bi mogli iznenada poletjeti: 'Čudi me da ima toliko biciklista, a nitko ne nosi zaštitu. Moja je teorija da što je društvo bolje zadovoljeno u osnovnim potrebama, to više pažnje posvećuje onim sekundarnim.' OK, primjećuje Valentina da zagrebački biciklisti postaju povlaštena prometna kasta. Zaustavljaju im se čak i tramvaji. U Bruxellesu nezamisliva situacija.

Badass nacija kakva jesmo, možda smo daleko od komunikacijske divljine tipa Beograd, što opet ne znači da se ekipa neće iskreno začuditi ako im se ispričate što ste im na tren prepriječili put: 'Primijetila sam da kad god nekom kažem 'oprostite' jer sam, ne znam, stala negdje s biciklom, ljudi me iznenađeno pogledaju i kažu 'ma ništa'. Imam malih problema s gužvama ovdje. Ljudi se kreću nekako kaotično i kada kažeš hvala jer te netko propusti, opet zaradiš pogled iznenađenja.'

Hrvati se i hrane kaotično: 'Vidim da nemate nikakav raspored za doručak, ručak ili večeru. Jedno je prije drugog. Mi smo imali lekcije iz hrvatskog od podneva do dva. Kako možeš imati nastavu kada je vrijeme za ručak?'

Valentina je po profesionalnoj formaciji ili deformaciji prilično optimistična glede našeg članstva u EU. Hrvatsku ne vidi kao zemlju za jeftine industrije, nego visokokvalificiranih ljudi. Zemlju gdje se trebaju otvarati istraživački centri i laboratoriji. Imamo, kaže, jako puno ljudi koji su se sjajno obrazovali u inozemstvu, imamo odličan visokoškolski sustav, geopolitički smo na zanimljivim koordinatama, a bome smo i poučan primjer kako preživjeti ratno stanje. EU na sve to sjeda kao briselska trešnjica na hrvatsku tortu s ciljem političke stabilizacije. Kul.

Nego, kad smo već kod slastica, Talijanka zna znanje – unaokolo po Europi nema bolje kave ni sladoleda kao u dobrom starom Agramu – 'osim, naravno, u Italiji'. Još da domaćini porade na vizualnom kontaktu, možda se nikada ne bi ni vratila u europsku centralu. Tipovi su joj iznadprosječno zgodni – visoki, a opet ne onako belgijsko anoreksični. Cure jednako tako. Što bi se, doduše, moglo klasificirati pod rubrikom 'otegotne okolnosti'.

Na kraju priče i kad malo razmisli, Valentinin jedini stvarni problem u Hrvata su - padeži. Jednom kada razvali deklinaciju, skužit će koji je gušt zabijati se u ekipu bez suvišnih isprika i bacati papir u prvo slobodno smeće.