Zapravo je vrlo lako biti vanzemaljac kod nas. Nemalo stranaca živi i radi u Zagrebu, u poslu su koji su donijeli iz matičnih zemalja, i ta im komocija dopušta da si izdvoje nekoliko aspekata naše metropole u kojima svojski guštaju dok su oni za ostale totalno nedostupni. Doudou Denozeve, recimo. Francuskinja živi u našem prefinom gradiću već više od godinu dana, govori hrvatski, što i nije nešto senzacionalno s obzirom na to da je studirala u Beogradu tri godine: 'Hrvatski i srpski su isti jezik. Sjećam se kako sam govorila čistu ekavicu kada sam došla u Zagreb. Po jeziku sam zaključila kako su Hrvati fini, za razliku od Srbije, u kojoj ti jezik dopušta da se naljutiš, i to moćno. Doduše, djevojke su nekako manje ženstvene kada ga govore u normalnom stanju.'

Doudou će danas reći da je život u Zagrebu čisti Disneyland. Grad joj je na prvu izgledao kao Zemun, samo malo veći. Sve joj je odigralo glatko – našla je stan, svi su prema njoj bili, opet, fini i pristojni da je pomislila – u čemu je problem? Iskustvo je ostalo nepromijenjeno i zaista sumnjivo: 'Nikada nisam imala nezgodnu situaciju ovdje. U trgovinama je usluga – wow. Nikada nisam upoznala nepristojnog konobara. Nisam imala prilike vidjeti lošu stranu Hrvatske, a nadam se da ću jednom imati priliku.'

Marseille je, s druge strane, brutalno nefin: 'Ljudi su divlji. Nepristojni. To možda znači i otvoreniji. Svi smo tamo nekako veći švaleri, libertarijanci. Govori se dosta o seksu. Ako nam nešto ne paše, to ćemo odmah pokazati. Vlada egocentrizam. Ja ovo, ja ono. Misliš i zastupaš nešto pa makar i svijet propao i zapravo ti se živo fućka.' Zato se i dogodila tragedija Charlie Hebdoa, reći će mi Doudou. To je taj stav, kaže, da se uvijek možeš i imaš pravo slobodno izraziti i da nemaš obzira ni prema čemu: 'To je Francuska. Iako sam protiv crkve i religije i ne vjerujem da sam loša osoba ako sam se seksala prije braka, mislim da se nekako mora poštovati nečija vjera. Obožavam Francusku jer se u njoj možeš izraziti slobodno, no Francuzi vole prelaziti sve granice. Možda time dobivamo određeni šarm, ali to me ponekad nervira.'

U Hrvatskoj joj nedostaje 'zli' humor s mediteranskog juga. Nešto manje činjenica da si kao cura konstantna meta agresivnih tipova pored kojih je proći u kratkoj suknji ravno skoku s motkom bez strunjače. Muškarci su tamo surovi lovci pa je Francuskinja došavši na Balkan, paradoksalno, naučila što je to džentlmen. Riječ izvorno francuskog korijena, prakticira se do nevjerojatnih razina u regiji koja se pak u Francuskoj prodaje kao mračan i divlji rezervat Europe: 'Ne osjećam Balkan u Zagrebu. Bilo ovdje, bilo u Beogradu, muškarci su divni prema ženama. Otvore ti vrata, obuku kaput, i to je najnormalnije. Ne razumijem. Ne razumijem zašto se predstavljate kao Balkanci, a zapravo ste nešto sasvim drugo.'

Džentlmenstvo doduše naglo prestaje u situacijama kada treba kupiti trenirku: 'Htjela sam nešto samo za trčanje, došla u trgovinu i izabrala neku jeftiniju trenirku. Prodavačica mi je došla sa savjetom da uzmem neku koja je 50 kuna skuplja, a koju ću moći nositi i danju na ulici. Molim?! Gospođo, oprostite, nema šanse da nosim trenirku ako ne trčim!' U inim stvarima Doudou će nas pohvaliti zbog stila, ali ne i zbog javnih prostora. Drži da su malo mračni. Da je malo barova koji imaju sunca. A onda, kada grane proljeće, čudi se što svi ne pohrle na javne površine da se osunčaju. Također, s beogradskim iskustvom, očekivano je da žali zato što Zagreb nije učinio ništa s pojasom uz Savu.

Doudou se zaljubila u zagrebačke coprnice, knjige Marije Jurić Zagorke, a baš čita 'Gričku vješticu' i sve je podsjeća na francuskog majstora avantura Alexandrea Dumasa. Izdvaja još Slavenku Drakulić, ali ne može se oteti dojmu da sve knjige koje su im preporučili na tečaju hrvatskog jezika u Croaticumu imaju nefrancusku težinu i mrak. Još jedan aspekt našeg nedostatka smisla za ekscentričnost i igru, koji francusku javnost čini poligonom za šarm i udvaranje dok hrvatskoj daje ozbiljniju auru, i opet, finoće.

Uostalom, ništa čudno što Francuskinja kaže kako joj je Zagreb donio svojevrstan mir. U Milanu je ostavila odlično plaćen i odlično dosadan posao u uredu da bi zajahala freelancersku neman prevodeći između francuskog, talijanskog, engleskog i ponekad hrvatskog. Grozi se cura konvencionalnog i predvidljivog života. Vjerojatno joj uređeni i bezopasni Zagreb, koji u njezinom slučaju prestaje s centrom i sporadično se proširuje do Maksimira i Sljemena, i sjeda tako dobro. Savršena je protuteža njezinoj unutrašnjoj divljini i dovoljno je kapitalistički nevin.

Baš kao Miki, Šiljo i Pajo Patak. Nisu nešto razgovarali o seksu, niti su pokretali revolucije, ali znaju sve o francuskom bontonu. Ajde da smo i mi u zagrebačkom Disneylandu u nečem veći Francuzi od Francuza.