Iz Dječjeg doma Zagreb u Nazorovoj ulici u 2017. godini posvojeno je samo jedno dijete, što je iznenadilo i najpesimističnije prognoze upućenih stručnjaka i djelatnika socijalne skrbi koji već godinama, pa i desetljećima upozoravaju na porazne pokazatelje u području posvojenja djece u Hrvatskoj. Posljednjih desetak godina prosječno se posvajalo oko 120 djece godišnje, a 2016. brojka se prepolovila - usvojeno ih je svega oko 60. Iz Dječjeg doma Zagreb godišnje se u prosjeku posvajalo 30-ak djece, da bi prošle godine taj broj pao na šestero. S jednim posvojenjem u 2017., može se zaključiti da je sustav potpuno krahirao.

Stoga je Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica doma u Nazorovoj, organizirala okrugli stol 'Dijete na čekanju - putevi ka integriranoj skrbi: Izazovi i mogućnosti', okupivši u utorak na svom radnom mjestu sve relevantne dionike iz sustava posvojenja i šire, od predstavnika centara socijalne skrbi, preko sudaca za obiteljske sporove, do državnih dužnosnika iz resornog Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Nakon žive rasprave, mnoštva konkretnih podataka te prijedloga za poboljšanje sustava, ministarstvo je priopćilo tek da 'sustav socijalne skrbi, prateći standarde brige o djeci, nastoji djelovati proaktivno u svrhu sveobuhvatne zaštite djece' i da je jedan od prioriteta 'deinstitucionalizacija javne skrbi za djecu te prevencija institucionalizacije unapređenjem socijalnih usluga, podrškom obiteljima pod riziku i razvojem specijaliziranog i profesionalnog udomiteljstva za djecu'.

Pritom, tri visoke predstavnice ministarstva nisu došle praznih ruku u ustanovu koja trenutno zbrinjava 104 djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kako je objavilo ministarstvo, štićenicima Dječjeg doma Zagreb one su podijelile prigodne pakete, koje je sufinancirala Europska unija.

Prije nepuna dva mjeseca, Udruga za potporu posvajanju - Adopta uputila je otvoreno pismo ministrici Nadi Murganić u kojem upozorava da niz odredbi nacrta novog Obiteljskog zakona šteti djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, posvojiteljima i onima koji bi to htjeli postati.

Iz te stručne udruge zatražili su temeljitu doradu dijela novog zakona vezanog uz posvojenje, pa između ostalog traže i da se u potpunosti preuzmu članci aktualnog zakona prema kojima je pristanak roditelja za posvojenje moguće nadomjestiti odlukom suda u izvanparničnom postupku u slučajevima kada roditelj dulje vrijeme zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava.

Ključna prepreka posvojenju obično je odugovlačenje s oduzimanjem roditeljske skrbi biološkim roditeljima, što je tradicionalno bio preduvjet za posvojenje djeteta. Umjesto toga, roditeljima se u pravilu izriče mjera zabrane stanovanja s djetetom, što im ostavlja mogućnost da dijete posjećuju u domu i da ga jednog dana, kada se za to steknu uvjeti, vrate kući. Sutkinja Marina Parać Garma, voditeljica grupe za statusne i obiteljske sporove Općinskog suda u Zagrebu, na okruglom stolu otkrila je da od samog početka odlučivanja o tim mjerama 2006. godine nije zabilježen niti jedan slučaj da je roditelj s izrečenom mjerom zabrane stanovanja s djetetom zatražio djetetov povratak.

'Imate BMW, ali vozite traktor i gazite ljudska prava'

S druge strane, Branka Rešetar podsjeća da je Republika Hrvatska izgubila određene sporove na Europskom sudu za ljudska prava jer roditeljima čija su djeca bila posvojena nije u procesu posvojenja omogućeno njihovo temeljno ljudsko pravo da sudjeluju u tom postupku u kojemu trajno gube bilo kakvu vezu s djetetom. Riječ je o roditeljima koji su imali mentalnih poteškoća ili su bili lišeni poslovne sposobnosti, te od njih prema tadašnjem zakonu nije bilo potrebno tražiti pristanak za posvojenje. Stoga je neke stvari definitivno trebalo promijeniti, a u novi zakon ugradio se i tzv. njemački model prema kojemu sud u brzom postupku, prema prijedlogu centra za socijalnu skrb, nadomješta pristanak roditelja da se njegovo dijete posvoji, kada su za to ispunjene pretpostavke. 

Djelatnici u sustavu posvojenja, međutim, nisu dobili potrebnu edukaciju u primjeni Obiteljskog zakona koji je na snazi već dvije godine, zajedno sa mehanizmom za ubrzanje posvojenja tako što roditelje uopće ne treba lišavati prava na roditeljsku skrb već se putem suda direktno ide u posvojenje. Uz nedostatak edukacije, neprovođenje tog mehanizma profesorica Rešetar pripisuje tome što se Obiteljski zakon u javnosti prekomjerno kritizirao, što je pak dovelo do toga da se određene odredbe ignoriraju u praksi. 

'To vam je kao da imate BMW, ali ga ne znate voziti pa još uvijek koristite traktor i pritom gazite ljudska prava, zbog čega gubite sporove i plaćate odštete. Stručnjacima nikada nije pružena ciljna edukacija kako bi znali izbalansirati prava djeteta i prava bioloških roditelja, niti su ojačani mehanizmi posvojenja djece s teškoćama u razvoju i međunarodnog posvojenja', napominje Rešetar.

Što napraviti da bi zaživjela posvojenja?

U resornom ministarstvu pripremaju i novi Zakon o udomiteljstvu, kojim bi se moglo odrediti da će udomitelji biti zaposlenici centara za pružanje usluga u zajednici ili će im se priznati profesionalni status udomitelja.

Diana Topčić-Rosenberg, osnivačica udruge Adopta i bivša pomoćnica ministrice socijalne skrbi, svojedobno je napravila plan razvoja udomiteljstva s cijelim nizom aktivnosti, kao dijela sustavnog rješavanja problema djece ne samo kroz Zakon o udomiteljstvu, već i kroz izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, Obiteljskog zakona i provedbenih akata s konkretnim rokovima i kriterijima za pronalaženje odgovarajućeg trajnog rješenja za djecu u sustavu skrbi.

Ona napominje da zapošljavanje udomitelja u centrima za pružanje usluga u zajednici ne može biti brzo provedbeno rješenje jer ti centri nisu strateški raspoređeni na teritoriju Hrvatske; negdje ih ima više, a negdje ih uopće nema.

'Samom uspostavom profesionalnog udomiteljstva ili bilo kakvog drugog kvalitetnijeg oblika udomiteljstva neće se trajno riješiti problem odnosa prema djeci u sutavu skrbi. Generalno pitanje što se tiče te djece nije vezano samo uz reguliranje statusa udomitelja, kojeg treba popraviti, nego i osiguravanja praćenja kvalitete skrbi koje dijete dobiva u udomiteljskoj obitelji', napominje Topčić-Rosenberg.

Po njezinom sudu, u cilju povećanja broja posvojenja potrebno je aktivirati provedbu već postojećih akata, poput protokola o postupanju pri postupcima posvojenja i protokola o postupanju pri međudržavnom posvojenju. Potom, potrebno je nastaviti s objavljivanjem profila sve djece s ispunjenim preduvjetima za posvojenje, a kojima nisu pronađeni roditelji u radoblju tri mjeseca, na stranici ministarstva. S tim se krenulo, no onda je zapelo uz nesuvislo obrazloženje da je u roku od tri mjeseca od 37 djece čiji su profili postavljeni posvojeno samo jedno dijete.

Nadalje, u sustavu se zna čuti da pojedina djeca jednostavno ne žele biti posvojena, pri čemu nije jasno kakvi se to stručni razgovori o posvojenju s njima vode, ako se uopće vode. Osim toga, nužno je mijenjati odredbe Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama kako bi se omogućilo dodatnih šest mjeseci posvojiteljskog dopusta za posvojitelje djece starije od osam godina, kao i jednokratna potpora za sve posvojitelje. Potrebno je, naravno, utemeljiti sustavne potporne mehanizme koji će pomoći da se ljudi više odlučuju za posvojenje, primjerice, starije djece ili više djece. 

Topčić-Rosenberg problematizira i to što u ministarstvu ne postoji registar sve djece u sustavu socijalne skrbi, pa niti praćenje što se s tom djecom događa u određenim vremenskim razdobljima i kako u pojedinačnim slučajevima postupaju centri za socijalnu skrb. Također, u sustavu posvojenja ne postoji sustavno praćenje aktivnosti centara u pronalaženju roditelja djeci koja ispunjavaju preduvjete za posvojenje u Hrvatskoj i u inozemstvu - iako upravo spomenuti protokol propisuje centrima za socijalnu skrb obvezu izvještavanja ministarstva o poduzetim aktivnostima.