Uzaludno prekapaju po novčaniku, beskrajno računaju, očajnički traže dodatne poslove, račune za režije sortiraju po prioritetima i više ili manje uspješno rade slalom među ovrhama. Naravno, ukoliko već nisu pali kao žrtve istih.

Prepoznat ćete ih najčešće po širokim podočnjacima, eventualno gubitku kose, izgubljenom pogledu i sve upadljivijem izbjegavanju socijalnih aktivnosti, štednje radi. Često se druže međusobno ili raspravljaju po forumima, u zadnjih nekoliko godina postali su samouki ekonomisti i svladali pojmove tipa LIBOR, SWAP ili tečajna politika Švicarske narodne banke, a povrh svega vrlo pozorno prate svaki korak hrvatske monetarne vlasti i Ministarstva financija. O sudovima da ne govorimo.

Svaku večer prije spavanja dobiju barem jednu priliku za pošteno se ispsovati: ono kad se na televiziji zavrti 'sponzorirana emisija' u kojoj se najčešće opisuje humanitarno ili društveno odgovorno poslovanje kakve velike banke. Za koju, naravno, imaju već mali milijun sarkastičnih nadimaka.

Oni su mučenici strahote zvane švicarski franak. U Hrvatskoj ih je ukupno nekoliko stotina tisuća.

Nesretna sudbina ljudi u najboljim godinama, obrazovanih i mahom friško vjenčanih, koji bi nominalno trebali biti biti stupovi nacionalne kreativnosti, ambicija i razvoja - a umjesto toga besmisleno pretaču iz šupljeg u prazno i svakog mjeseca tonu sve dublje u financijski glib - već je postala opće mjesto. Jednostavno rečeno, opljačkale ih banke.

Teško je pronaći prikladniji ili pristojniji izraz za situaciju kada rata kredita - formalno strogo uređenog i kontroliranog aranžmana - u par mjeseci naraste dvostruko, kada plaćaš sve više - a dug ti se svejedno povećava, i kada pored svega toga raste i kamatna stopa. Pljačka je, dakle, najplastičniji opis bankarskog ponašanja u slučaju franak, dok bi ono zakonski valjda bilo najbliže lihvarenju.

I ne treba previše filozofirati oko toga: ljudi mlate pare kad im je već dozvoljeno. Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, cijede se jadnici o kojima ćete najčešće čuti negdje po sredini Dnevnika, oni kojima je 'rata kredita postala veća od plaće', koji 'više ne znaju kako žive' i poput vječnih boraca za pravicu pred kamerama donkihotovski mašu svojim ugovorima o kreditu, otplatnim planovima i već požutjelim uplatnicama.

Predugo je trajala cijela ta agonija, popraćena zlokobnom tišinom političara i prešutnim odobravanjem Hrvatske narodne banke, uz samo jedan mali disonantni ton i simboličnu gestu Slavka Linića samo koji mjesec prije nego što će biti smijenjen. Dugo, bolno dugo dužnici u francima bili su mrcvareni i prepušteni tek Udruzi Franak, grupici volontera koji su se ustrajno jurišali na cijeli sustav i izrodili se u moderne heroje hrvatskog građanskog društva. Jurišali su i, evo, gotovo pa uspjeli: nakon jedne potpune nepravomoćne i jedne djelomično dobivene pravomoćne presude, došli su u priliku da i oni mogu stisnuti banke.

Kao u onoj basni o djedu koji nije mogao iščupati repu, pa redom zvao baku, unuku, psa i mačku, i ovdje se u priču postupno uključivala sve šira ekipa; ali tek kad se ovog tjedna uključio novi ministar financija Boris Lalovac, naš slatki mali miš, kao da je zbilja došlo vrijeme da repa konačno izađe iz zemlje.

Hrvatske banke, naime, silno su se uzbudile na poziv dužnicima da pojedinačno podnose prekršajne prijave protiv banaka koje su drsko ignorirale zakon, pa im proizvoljno fiksirale kamate na stare kredite na najvišu moguću razinu. Čini se da su procijenile da im sudske tužbe u dosad jedinom postupku neće previše naškoditi - što zbog oklijevanja dužnika u očekivanju da se proces na Vrhovnom sudu izmetilja do kraja, što zbog sudskih troškova, a što zbog curenja vremena za zastaru - ali dupli pas Udruge Franak i Lalovca očito nisu očekivale. On povukao jedno malo i inače besmisleno tumačenje kojim se banke vješto manipulirale, a udruga vratila uslugu pozvavši građane da ne budu lijeni za poslati jedno jedino preporučeno pismo.

Cijena pokretanja postupka protiv lihvara modernog doba, naime, svodi se na kuvertu i poštansku marku, a korist je vrlo slatka: 80 do 200 tisuća kuna kazne po svakom poslanom dopisu. Direktno Lalovcu u blagajnu.

'Ideja o prekršajnim prijavama ni u kojem slučaju ne bi koristila dužnicima, nego samo proračunu, tako da samo spominjanje miriši na ucjenu', unezvjereno je objasnio direktor Hrvatske udruge banaka Zoran Bohaček. Čovjek je, naravno, u krivu, samo što zbog poremećenog sustava vrijednosti osoba koje barataju apstraktnim količinama novca i brojem ljudskih sudbina to ni ne vidi: kakav svijet se, uostalom, uopće služi takvim riječnikom, pa prijavu nezakonitosti naziva 'ucjenom'?

Ne, Bohačeku, to se zbilja zove društvena odgovornost. A ako ćemo razgovarati manirima ulice, nije ucjena nego osveta.

Za svako ono pismo u kojem se spominje 'poslovna politika banke', za svaku opomenu naplaćenu po 150 kuna, za drsko podizanje kamata i sve jadnike na šalteru obmanjene 'stabilnom švicarskom valutom'. Za slađe čekanje revizije Vrhovnog suda ili nastavka borbe u Strasbourgu, za bankarske bonuse i izvlačenje dobiti iz Hrvatske, za svakog nepravedno ovršenog i deložiranog.

Na koncu, i za našeg miša Lalovca, koji je makar pokazao dobru volju - mada se očito neće prebaciti u višu kategoriju i preobraziti u mačka ili lava. Ipak ne živimo u Mađarskoj ili na Islandu, pa da nakon obračuna s bankama, rasterećenja građana i povećanja potrošnje ekspresno izađemo iz recesije.

Svejedno, ovih dana tisuće Hrvata lizat će poštanske marke. Iz principa, ali i iz gušta.

Borise, eto nas, očekuj koju kunu...

*Autor je korisnik kredita u švicarskim francima, ako to uopće treba napominjati.