Došao je u Dubrovnik prije deset godina i šapnuo si u bradu – tu ostajem. Ramon Ganz, nekadašnji voditelj teretane u Tel Avivu, u međuvremenu se prometnuo u prilično poduzetnog tipa koji smješta bogatiju klijentelu u nekoliko vila na Jadranu, a iznajmljuje i ponešto svoje. Motivacija nije bila isključivo poslovne prirode. Naime Ramon je duboko zaljubljen u štošta na potezu Dubrovnik-Zagreb. Prepustimo mu riječ: 'Nisam znao apsolutno ništa o Hrvatskoj prije nego što sam došao. Tek to da ste poznati po sportu. A onda sam shvatio da imate najčišće i najljepše more u Europi, a vidio sam ih sva, shvatio da nemate uličnog kriminala, da je sigurno za djecu i da je hrana izuzetno dobra i domaća.'

Sve je to lijepo i krasno, ali Hrvatska još uvijek smotano tapka oko načina na koji uposliti svoju prirodnu obdarenost. Preskupi smo, previše tromi i nekako autodestruktivni: 'Već onda, 2005, cijene su u Dubrovniku bile prilično visoke - 3000 eura po kvadratnom metru - a u Starom gradu još više. Doduše, u to vrijeme si u bankama najčešće viđao britanske i irske turiste kako potpisuju kupoprodajne ugovore. Toga više nema, brojke su pale tijekom godina, mada ih Dubrovnik i dalje drži. No cijene diljem obale još su uvijek previsoke. Ako usporediš sa Španjolskom, Portugalom ili Grčkom, tamo je pristupačnije. Stvarno nije jeftino kupiti ovdje zemlju ili vilu uz more, nije ju jeftino ni iznajmiti. Istu stvar možeš dobiti 50 posto jeftinije u Grčkoj ili Turskoj.'

Sad, je li niska stopa kriminala ili čistoća mora dovoljna da opravda cjenovnu razliku, ostaje to u zraku, no Izraelac ima još nekoliko opservacija na temu. Naime riječ je o zemljama koje imaju još jednu prednost – razvile su izvansezonski turizam: 'Hrvatskoj nedostaju letovi. Letovi koji bi povezivali gradove na moru s ostatkom Europe cijelu godinu. To bi stvorilo odlično tržište. Nijemci putuju cijele godine ukoliko imaju direktnu zrakoplovnu liniju.' Plus, pucamo si u nogu lošom poreznom i investicijskom politikom: 'Vlada bi trebala usmjeravati ljude što da čine. Pomagati im, osiguravati povoljne zajmove, baš kao što se to čini u Austriji. Ništa čudno da imaju odličan turizam. No prije svega ljudi se u Hrvatskoj trebaju educirati u poduzetničkom smjeru. Inače će se stvari vrlo teško promijeniti. Povrh svega, imate brutalnu stopu PDV-a.'

Razgovaram s Ramonom i o poslovičnom strahu Hrvata od stranih investicija i paranoji da će ljudi poput njega pokupovati cijelu obalu i ostaviti domaće da se ljeti kupaju u lavoru: 'Strane investicije mogu samo stvoriti nova radna mjesta. No lakše je ovdje investitorima s Istoka nego sa Zapada. Ljudi iz Turske ili Rusije bolje razumiju vaš mentalitet te nemaju većih problema s korupcijom i plavim kuvertama ispod stola. Ovima sa Zapada treba neko vrijeme da shvate kako stvari često funkcioniraju i prilagode se.' Nije to pretjeran kompliment, a nije ni činjenica da Vlada ne potiče lokalno, domaće poduzetništvo. Ramon bi, da je u poziciji odlučivanja, stavio sve svoje adute na obrazovanje i poticaje: 'Prvih nekoliko godina rezultati ne bi bili toliko očiti, ali nakon toga... Dugoročno, to je jedina budućnost. Imali ste industriju koja je uništena, malo proizvodite, puno oporezujete i na kraju vam je jeftinije uvoziti. Evo, pogledaj tvornice kojekakvih mašina koje su izgrađene po Bugarskoj, Slovačkoj ili Mađarskoj. Možda je hrvatski rad malo skuplji, no vi ste obrazovaniji. Neusporedivo više od Bugara ili Rumunja.'

I u inome će Ramon izdvojiti Hrvatsku kao najčišću regiju Balkana, što doslovno, što pjesnički: 'Ljudi su ovdje čisti, iskreni i pristojni. Razina obrazovanja je viša nego u ostalim balkanskim državama. Hrvatska je uvijek bila u prednosti u regiji. Ne znam je li to zbog trgovanja, mora, turizma ili kvalitetnog inženjerstva. Bio sam po cijelom Balkanu i strukture su ovdje zdravije.'

S trajnim staništem u Zagrebu, uparen s lokalnom curom i s dvoje hrvatsko-izraelskih potomaka, čovjek voli svoj novi dom skoro pa više nego većina domaćih. Zagreb ide punom parom naprijed, reći će i dodati – tu se još može napraviti toliko stvari: 'Događa se val novih stvari koje se otvaraju, djelomice zahvaljujući padu cijena nekretnina koje su postale fleksibilnije. Ljudi su skloniji ući u poslovni rizik. A bez rizika nema biznisa.' Za razliku od kritične mase mladih koji se žele odseliti, Ramon kaže da poznaje mnoge koji žele ostati, samo da im se pruži pravi razlog za to. I opet, vraćamo se na njemu nerazumljiv izostanak poticaja i promociju poduzetničkog duha kod generacija koje stasaju: 'Generacija koja je odrasla nakon rata, to je budućnost Hrvatske. Govore engleski, putuju, razmišljaju više globalno i informiraju se o stvarima u svijetu.'

A čini se da imamo i najbolji sportski grad na svijetu. Izraelac se konstantno lomi između tenisa, badmintona, skvoša, nogometa i košarke. Daje nam čistu peticu iz sportske kulture, a i godi mu i to što ima slobodu kretanja. Izrael u usporedbi izgleda kao kavez, kaže.

Ramon, kužimo. Hrvatska pod određenim kutom i osvjetljenjem stvarno ima sve parametre Edena. Šteta jedino da nas jako malo stane u taj fotogeničan prostor. Nego, javi kad ćeš zapošljavati čistače bazena i krotitelje cvijeća u nekoj od vila.

Još zanimljivih tekstova iz našeg serijala LIJEPA NAŠA VAŠA pročitajte ovdje.