Gratinirane Jakobove kapice, kuhana teletina s cvjetačom i brokulom u maslacu, endivija u senf vinaigrettu, baget od integralnog brašna, camembert...

Sljedovi ne dolaze iz ekskluzivne gurmanske oaze, nego iz kuhinje osnovne škole u Thiersu, gradiću s 11.000 stanovnika u središnjem dijelu Francuske. Škola u Thiersu nije iznimka. Francuski školarci ovako jedu u svim dijelovima zemlje, ne samo u privatnim, nego i u javnim školskim ustanovama. Fina kuhinja vrlo je živahna i dobro se snalazi u školskim trpezarijama.

Na jelovnicima se redovito izmjenjuje slow food: marokanski tajine od janjetine (svojevrsni gulaš s povrćem, marelicama, bademima i šafranom), pirjana organski uzgojena piletina iz Perigorda s provansalskim začinima, pirjani zec u umaku od senfa, oslić sa škampima i školjkama u umaku od bijelog vina, losos u bijelom umaku s koprom, kuhana teletina u povrću, ratatouille (kuhani patlidžani s rajčicom i paprikom), leća s merguez janjećom kobasicom, pirjana svinjetina s porilukom u umaku od papra, palačinke sa sirom, razne vrste pašteta, salata od endivije, organski kruh i, neizostavno, neki od 365 vrsta sireva, koliko ih ima u sirovitoj Francuskoj. Nekad je to običan camembert, nekad neka od prestižnih vrsta od kozjeg i ovčjeg mlijeka. Nađe se i guščje paštete, bubrega u umaku od gljiva, pečene patke i bakalara na bijelo.

Školski se ručak u Francuskoj sastoji od četiri slijeda, za piće se servira samo voda, a na tanjurima sve su češći izbor vegetarijanska jela. Pržena hrana u Triersu nudi se jednom tjedno, jela od mljevenog mesa dva puta mjesečno, a mjesečno samo četiri glavna jela i tri deserta imaju više od 15 posto masnoće. Režu se sol, šećer, kečap i majoneza. Pohana riba iz friteze na stol dolazi jednom u tri tjedna, ali ne omrvičeni štapići od samljevenih ribljih ostataka, nego fileti ovjereni od nezavisne neprofitne organizacije koja utvrđuje standarde za održivo ribarstvo. Francusko Ministarstvo nacionalnog obrazovanja propisuje da vrijeme ručka mora trajati najmanje pola sata.

'Objed ne smije biti brzinsko trpanje kalorija, nego ugoda. Našim učenicima nije dozvoljeno donošenje u školu sendviča, čipsa, sokova i slatkiša. U školskim hodnicima nema automata za grickalice i gazirana pića. Ljestvica je u nas visoko podignuta i roditelji mnogo očekuju od školskog obroka, možda i zato što je hrana toliko važna u našoj zemlji', kaže u razgovoru za The Huffington Post Emmanuelle Cuny, dogradonačelnica Bordeauxa, odgovorna za gradski sustav obrazovanja.

Dogradonačelnica vodi brigu o 21.000 obroka dnevno pripravljanih u centralnoj kuhinji, 10 lokalnih pekara opskrbljuje stotinu gradskih i prigradskih škola svježim organskim kruhom, a 40 posto jela serviranih u školama Bordeauxa pripravlja se od organski uzgojenih namirnica. Piletina i janjetina dolaze s lokalnih kontroliranih farmi, koristi se certificirani atlantski losos, organski uzgojeno voće, mliječni proizvodi iz regije, a 70 posto povrća je sezonsko i po principu 'od polja do stola' stiže s regionalnih poljoprivrednih dobara. I kuhar u lokalnoj srednjoj školi College Nicolas Fouquet u Mormantu na sjeveru Francuske, Thierry Grasset, u lokalnim novinama dokazuje da svojim učenicima servira hranu pripravljenu isključivo na dan serviranja od 75 posto svježih namirnica, proizvedenih na lokalnim OPG-ima.

Iz hrvatske perspektive, prema kojoj kilogram Jakobovih kapica (sa školjkom) košta 180 kuna, losos barem 120, a janjetina 70 kuna, francuski se izbor hrane za školski obrok čini kao iz nekog paralelnog svemira. Naročito kada prema nedavnoj procjeni roditelji 60.000 malih Hrvata ne mogu platiti ni redovan školski obrok, a država im ne zna pomoći, dok je UNICEF 2015. procijenio da 40 posto Hrvatića mlađih od šest godina nema ni svaki drugi dan mesni ili riblji obrok.

Ali nije sve u novcu i visokom standardu, nego u odnosu prema hrani. Amerikanci su jedna od najbogatijih i ekonomski najjača zemlja svijeta, a drugima su žalostan primjer futranja školske djece kaloričnim bombama. Svako malo u francuske se škole zalete njihovi stručnjaci i mediji da ustvrde kako mali Francuzi za glavni školski obrok dobivaju klasiku francuske kuhinje, govedinu na burgundski, i čašu vode, za razliku od američkih mališana koji gutaju hamburgere i kroz gazirana zaslađena pića bacaju u sebe tone šećera. Dok klincima u nekim američkim školama pržene krumpiriće serviraju svakog dana, u Thiersu ih dobivaju jednom u tri tjedna.

Prije godinu dana u francuske je škole zavirio i duhoviti dokumentarist i oskarovac Michael Moore, pokazujući u svom filmu 'Gdje je iduća invazija?' što bi trebalo ukrasti iz njihovih kuhinja da se među američkim učenicima smanji pandemija pretilosti i dramatičan porast broja dijabetičara.

A Francuzi nisu bez razloga najveći gurmani. Oni već u pelenama uče dobro jesti. Čak su znanstveno dokazali da se djecu može naučiti dobrom jelu jednako kao što ih se uči čitati i pisati, piše kanadska pedijatrica Karen Le Billom u svojoj knjizi 'Francuska djeca jedu sve'.

Kulinarsko obrazovanje počinje u dječjim vrtićima, u kojima klinci, kako piše Karen Le Billom, u najranijoj dobi razvijaju znatiželju i širinu, uči ih se da probaju svaku vrstu hrane te kada stignu u školu više ne okreću glavu od sireva smrdljivaca.

Kultura prehrane i testiranje okusa – kaže dogradonačelnica Bordeauxa – nije treniranje snobova, nego dio nacionalnog kurikuluma. Francuska je na nacionalnoj razini razvila nutritivne standarde školskih obroka, lokalne vlade svih političkih uvjerenja ih podupiru, a planeri i ravnatelji škola shvaćaju ozbiljno. U njih i školski obrok postaje svojevrstan dio nastave jer se uz redovne obroke svako malo priređuju tjedni kuhinje francuskih pokrajina s tradicionalnim, starim jelima, poput tripica (fileka), uz priču o njihovu dalekom podrijetlu, a osim skupog lososa serviraju se jeftine srdelice, uz skupu teletinu i obične ukiseljene svinjske njuške.  

I u sredinama u kojima je manje novca, a namirnice skuplje, pare za kvalitetan školski obrok uvijek se namaknu, pa i u gradskom proračunu Pariza, opterećenim golemim izdacima zbog socijalnih problema, velikog broja imigranata, nezaposlenosti i napetosti među društvenim grupama, piše oduševljeno The Huffington Post. Bilo u bogatim dijelovima grada, bilo u najsiromašnijem 19. okrugu, u školama se jede jednako kvalitetno jer je školski objed za svako dijete 'posebno vrijeme otkrivanja i uživanja'. Štoviše, prema nedavnoj anketi o kakvoći prehrane u osnovnim školama metropole, od mogućih 20, škole u 19. okrugu dobile su 19,1 bod, za razliku od najbogatijeg, 7. okruga, u kojem su osvojile 15,7 bodova.

Polagano krčkana govedina na burgundski s mini lukom, gljivama, crnim vinom i svežnjem začina na školskoj trpezi? Burgundija jest jedno od središta francuskog vina i epikurejstva, ali u zemlji u kojoj se priprema hrane doživljava kao oblik umjetnosti, a iće i piće kao vrijednost iznad mnogih, Burgundija je samo dio iste priče koja nadasve cijeni poljoprivrednike i male farmere, vinare, peradare i proizvođače povrća, lokalne i velike proizvođače sira na isti način kao što se ponose francuskom modnom industrijom i proizvođačima parfema.

Turizam u njih odavna cvjeta zbog dobre hrane i pića jer se dobro iće i piće nije razvijalo tek kada su počeli stizati turisti. A s takvom investicijom u zdravlje djece i njihov dobar ukus nije čudo to što su Francuzi na glasu kao najgurmanskija nacija, ali i nacija koja jednakost i demokraciju želi dokazati i za trpezom. I to već dječjom.