No čak i u takvim situacijama, koje nas po svojoj prirodi ne dijele po ključu nacionalnosti, vjere, rase ili neke druge pripadnosti, jer su uzroci nevolje zajednički i nadljudski, a ne na nekoj neprijateljskoj strani, nađe se ljudi s ruba društva koji će u jadu drugih vidjeti samo dobru priliku za osobnu dobit – mogućnost da neku napuštenu kuću isprazne od posljednjih preostalih vrijednosti ili da neki kamion humanitarne pomoći skrenu u svoje dvorište.

Što je to što nas pokreće da budemo bolji i kada te tko su oni koje ni najveća tuđa nesreća neće dirnuti, pokušali smo doznati u razgovoru s našim stručnjakom za psihološku pomoć u uvjetima kriza i prirodnih katastrofa prof. dr. sc. Deanom Ajdukovićem s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Koja je priroda i bit altruizma?

Altruističko ponašanje spada u širi kontekst prosocijalnog ponašanja koje je orijentirano prema drugim ljudima i prema pomaganju drugih ljudi. Specifično je po tome što se drugima čini dobro bez da se očekuje neka korist za sebe, svoju grupu ili zajednicu. Pri tome moramo voditi računa da se ljudi altruistički ponašaju samo kada žrtvuju nešto svoje. Dakle, nema altruizma bez odricanja. U ovakvim situacijama kao što su elementarne nepogode javlja se povećani stupanj prosocijalnog ponašanja. Vidimo da ljudi nesebično donose hranu, stvari ili novac i ništa ne traže za sebe.

Što ljude pokreće na odricanje i davanje i je li ono sasvim nemotivirano?
Prema nekim psihološkim teorijama ljudi to rade da bi se osjećali dobro, kako bi mogli biti ponosni na sebe što su učinili dobro djelo. Ta teorija postavlja pitanje: je li to pravi altruizam ako znamo da bismo se osjećali loše kada ne bismo tako postupili, ako bismo osjećali da ne pripadamo zajednici premda to možda nitko ne bi izrekao? U krajnjem slučaju to ne mora biti važno kada se pomaže drugima. Altruizam je posebno važan i dolazi do izražaja u katastrofama koje nisu namjerno izazvane kao što su elementarne nepogode i prirodne katastrofe. Jedan od njegovih psiholoških mehanizama jest povezanost s drugima koji su u ovoj situaciji lošije prošli od nas stjecajem okolnosti jer je naša kuća slučajno izgrađena na višem položaju i sl. Drugi mehanizam je povezanost i identifikacija s ljudima koji su pogođeni jer među njima ima nekih koje možda poznajemo, koji su nam prijatelji ili rodbina ili su nam jednostavno po nekim karakteristikama slični. Zato ljudi ponajviše pomažu onima koji su im po nečemu slični.Kod katastrofa se događa jedna zanimljiva stvar. Ljudi u većoj mjeri vide sličnost među različitima pa su spremni pomoći i u BiH i u Srbiji i drugdje, jer vidimo da nam je zajedničko da smo ljudi kojima je egzistencija ugrožena.

Kako se manifestira altruizam kada su uzrok naše patnje drugi ljudi?

Kada se radi o sukobima i ratovima, tada se ne pomaže protivniku, ali se itekako pomaže svojoj vlastitoj grupi. Tada se protivnik ne doživljava kao ravnopravno i jednako ljudsko biće, nego kao drugačiji, redovno lošiji i manje human, manje dobar i sl. Tada dolazi do onoga što se zove dehumanizacija protivnika. Prema dehumaniziranim protivnicima nemamo empatije. To se u sukobima namjerno koristi. Oni koji u sukobima manipuliraju masama ili ih pripremaju za sukobe sustavno rade na dehumanizaciji pripadnika suprotstavljene grupe pa se za njih koriste najpogrdnije moguće riječi. Naravno da u takvoj situaciji nema empatije i razumijevanja da je protivnik također ljudsko biće, da ima ženu, djecu, supruga, bolesne roditelje itd. Neprijatelj se tada doživljava isključivo kao izvor nesreće koja nas je zadesila.

Kako razumjeti one koji teške situacije, pa i humanitarnu pomoć koriste za vlastitu dobit?

U katastrofama norma je to da društvena zajednica, grupe i pojedinci pomažu onima kojima treba. Ljudi se odriču nečega osobnog da bi drugima pomogli. Međutim, uvijek postoje oni koji krše norme. Zbog toga, svaka aktivnost humanitarnog karaktera mora biti organizirana i nadzirana kako bi nešto što su građani jednog grada, primjerice Karlovca uputili u Gunju ili Maglaj doista stigne do onih kojima je namijenjeno. To je norma koja se mora osigurati. Uvijek postoje pojedinci koji ih krše. Mi smo posebno osjetljivi kada se radi o tuđoj nesreći koju netko zloupotrebljava. Da bi norme funkcionirale, trebaju postojati mehanizmi koji će to osiguravati kao što su policija i pravosudni sustav. Kada netko skrene neki šleper pomoći u svoje dvorište, on krši norme. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je u gadnim vremenima prošlog rata bilo ljudi koji su to radili, a da ih vlasti nisu sankcionirale. Takvo nekažnjeno kršenje normi ostavilo je traga u svijesti i pamćenju pojedinaca. Mi smo nakon Oluje na hrvatskim cestama mogli vidjeti naša vozila s vojnim oznakama natovarena bijelom tehnikom i raznim drugim stvarima iz netom oslobođenih područja. Vjerojatno su neki od ljudi koji su ovih dana odbijali napustiti svoje kuće u sebi nosili strah da će njihova imovina biti opljačkana, jer lokalne vlasti neće raditi svoj posao. Jučer je na televiziji načelnik Slavonsko-brodske policijske uprave vrlo uvjerljivo dao na znanje da poduzimaju sve da imovina ljudi koji nisu u kućama bude osigurana. To je ono što ljudi moraju čuti!

Ima i onih koji se u ovoj situaciji razmeću svojim pomaganjem. Možemo li očekivati da ljudi u altruizmu budu potpuno nesebični? Je li to previsoko postavljena letvica? Neće li čak i oni koji pomažu iz vjerskih razloga, pa slijede poznati ideal 'neka ne zna ljevica što daje desnica', u krajnjoj liniji očekivati neku nagradu, makar na drugom svijetu?

Vi ovdje otvarate jedno vrlo duboko i važno pitanje, a to je postoji li pravi, esencijalni altruizam u kojem nitko ne dobiva ništa za sebe zauzvrat za svoje ponašanje. Na suštinskoj razini ljudi kada pomažu mogu biti motivirani osobnim zadovoljstvom pa možemo reći da nema čistog, neopterećenog altruizma. Njega je teško očekivati. No imate ipak jednu blisku gradaciju u kojoj ljudi daju, a da ne žele da ih se spominje, da itko zna, čak ni susjedi. S druge strane imate i treću razinu koja naoko djeluje kao altruističko ponašanje, ali je zapravo dubiozna. Naime, ovih dana mogli ste vidjeti da su neke banke i teleoperateri učinili dobru stvar. Primjerice, nastradalim ljudima omogućili su da godinu dana ne vraćaju kredite ili da dok traje ova situacije ne plaćaju mobilne usluge kako bi mogli komunicirati sa svojim prijateljima i obiteljima. Ja mislim da je to sjajno, izvrsno i društveno odgovorno ponašanje. Ono što u tome nije bilo altruistično je to da su se identificirali predstavnici tih kompanija i banaka i rekli – mi smo učinili to i to. To je bila neplaćena reklama pod vidom altruističkog ponašanja.