Sudac Rafael Krešić, inače aspirant na mjesto na Županijskom sudu kojim pak prigodno predsjeda Mamićev prijatelj Ivan Turudić, oslobodio je Mamića ustvrdivši u obrazloženju kako izvršni predsjednik Dinama 'nije dalaj-lama' pa stoga, eto, nitko neće napraviti ništa konkretno protiv Jovanovića (ili bilo kojeg drugog Srbina) potaknut Mamićevim riječima.

U takvom obrazloženju presude zapanjuju dvije stvari: otkad je to nečiji društveni utjecaj presudan faktor koji odlučuje jesu li nečije riječi poticanje na diskriminaciju ili nisu? Znači li to da ne treba sankcionirati navijače koji urlaju 'Ubij Srbina' jer ih, eto, nitko ne doživljava ozbiljno? Nadalje, na čemu točno sudac Krešić temelji svoju tvrdnju o nepostojanju Mamićeva društvenog utjecaja? Pobogu, radi se o jednom od najmoćnijih ljudi u hrvatskom sportu općenito, čovjeku koji vedri i oblači hrvatskim nogometom, kojeg nezanemarivo malen broj ljudi smatra spasiteljem Dinama.

Zamislite da neka javna osoba s društvenim utjecajem ekvivalentnim Mamićevu (a takvih u Hrvatskoj nema puno, note bene) izjavi kako, primjerice, predsjednik Vlade ne može biti Hrvat i katolik, jer, eto, ima kriva 'krvna zrnca'? Što mislite, bi li sudac Krešić i u tom slučaju ustvrdio da ta osoba, eto, nije dalaj-lama pa je takva izjava nediskriminatorna?

Fascinira lakoća kojom hrvatsko pravosuđe uporno potvrđuje da je Hrvatska tek imitacija države, jer državu prije svega definira funkcionalan pravni sustav čija je jedina svetinja ravnopravnost svih njezinih građana pred zakonom.

Pa ako se Josipa Šimunića kažnjava zbog povika 'Za dom spremni', a Matiju Babića privodi i prijavljuje jer se usudio grafički upozoriti na rastuću netrpeljivost i fašističke tendencije u društvu, a ni Šimunić ni Babić, blago rečeno, nisu dalaj-lame, postavlja se pitanje što to Zdravka Mamića čini tako posebnim da zaslužuje ovakav blagonaklon pravosudni tretman? Pitanje je, nažalost, retoričke prirode.