'Pogledajte koliko tu ima primjeraka. Tu je više od desetljeća rada i truda', kaže stručni suradnik Edukativnog centra 'Svijet gljiva prof. dr. sc. Romano Božac', Zvonko Vuk, dok se šeće glavnom prostorijom. U jednoj od najpoznatijih zgrada u Zagrebu, Assicurazioni Generali na Trgu bana Josipa Jelačića, smjestio se takozvani Muzej gljiva. Odmah kod kumica s cvijećem nalazi se ulaz u tu zgradu, no ispred njega ne nalazi se nikakav veliki natpis, već tek mala ploča kod ulaznih vrata. Nakon kratke vožnje do drugog kata u uskom liftu, posjetitelja po ulasku u Muzej dočekaju velike staklene vitrine. U njima je posloženo više od tisuću i pol primjeraka različitih gljiva. Ispod svakog pomno čuvanog primjerka nalazi se njegovo ime.

Bez obzira na to što se nalazi u samoj žili kucavici glavnog grada, prostor je u potpunosti izoliran od bilo kakvog vanjskog utjecaja. Temperatura je i više nego ugodna, a zrak naginje prema suhom upravo zato da bi se sačuvali svi eksponati. Ne čuje se zvuk gradskih tramvaja ni graja s Trga. Vlada potpun muk. Zbog ograničene kvadrature za ovu bogatu zbirku, u jednom dijelu staklene vitrine su nagomilane i mjesto za prolazak većih grupa je ograničeno.

Dok se šeću prostorom ispunjenim gljivama, knjigama i posterima, Vesna Dujlović, predsjednica Gljivarskog društva Kamilo Blagaić, i Vuk pokušavaju što jasnije razmotati ovo zamršeno klupko.

Naime Muzej se nalazi u problemima od 2015., a ove godine to je kulminiralo. Te godine Grad je odlučio prebaciti upravljanje na Javnu ustanovu Maksimir, sada JU Priroda Grada Zagreba. Inače, njihov glavni zadatak je zaštita bioraznolikosti, upravljanje prirodnim područjima i promocija održivog korištenja prirodnih resursa. Međutim, iz razgovora s Dujlović i Vukom, o tome bi se moglo dugo i naširoko raspravljati. Povrh toga, gradski prostor preuzela je država i potrebno je riješiti imovinsko-pravne probleme između ove dvije strane, ali to ne izgleda kao moguć ishod. Zbog toga Muzeju prijeti zatvaranje, što znači potpuno uništenje vrijedne zbirke na kojoj je prof. dr. sc. Romano Božac s članovima GD-a Kamilo Blagaić radio više od desetljeća.

'Susjedni stan kupljen je 2017. za proširenje Edukativnog centra jer je broj vitrina porastao i nije bilo mjesta da se odgovarajuće smjeste u ovaj prvi prostor. Znači, izložbeni prostor je proširen i vitrine su se razmjestile. Dio susjednog stana koristio se i za potrebe edukacije. Imao je predavaonicu i garderobu, što znači da je imao dva stana na drugom katu. Ukupna površina bila je 330 metara kvadratnih. Prošle godine Republika Hrvatska uknjižila se na prvi stan, a iz JU-a Priroda Grada Zagreba rekli su nam da se trebamo preseliti. Nisu nam ponudili drugi prostor, ništa', kaže Vuk.

Ne mogu pronaći zajednički jezik s Maksimirom

Uz to, brave u susjednom stanu promijenjene su preko noći, a njihovi projektori, platno, hladnjaci i ostala oprema nalaze se u njemu. Muzej je tako postao teret kojim se nitko ne želi baviti. Ravnatelji Javne ustanove mijenjali su se, pa tako i odnos prema njima. Naglašava da se jedno vrijeme širila laž da je Skupština Grada Zagreba dala Edukativnom centru dio susjednog stana za proširenje izložbenog dijela, a ostalo je služilo Javnoj ustanovi za urede.

'To nije točno. Dodijeljeno je Edukativnom centru jer on mora imati edukativni prostor. Pa to je logično. To je dvorana od 50 sjedećih mjesta, kao i garderoba, a ona je važna. Kada je kišovito i stigne 40 posjetitelja s mokrom obućom i odjećom, zagade prostor vlagom, što je opasno za gljive', objašnjava voditelj Vuk.

Ovdje problemi ne staju. Kako nam kažu u Muzeju, tadašnja ravnateljica smatrala je da je to dodijeljeno njima i tako su počeli donositi svoju opremu i namještaj. Grad je reagirao i ona je smijenjena, a nakon toga došao je ravnatelj koji je podržavao rad ovog muzeja.

Godine 2017. dobili su obavijest da namjeravaju preseliti Muzej u Švicarsku kuću na Maksimiru, što nikako nije moguće. Objašnjavaju da ta građevina nije adekvatna za gljive zbog velike razine vlage, u lošem je stanju, a sama klima u šumi potpuno je drugačija od one na asfaltu glavnoga gradskog trga. Osim toga, samo stubište do Muzeja je izuzetno usko, a lift u zgradi iz 1939. godine nije skladišnih dimenzija. To seljenje čini potpuno nemogućim. Sve i da je stubište veće, gljive ne mogu biti premještene iz strogo kontrolirane klime.

Dujlović kaže da je izazovno i to kada se samo jedna gljiva mora izvaditi iz vitrine jer zrak utječe na eksponate, a pogotovo da se miču u hodnik ili prevoze na drugu lokaciju u gradu.

A što je s financijama?

S obzirom na ovakav odnos prema ovoj ustanovi, pitanje financija nametnulo se samo od sebe. U početku je novac dolazio iz Grada na račun Gljivarskog društva. Kada je sve prešlo na Javnu ustanovu, tada su ponovno počele komplikacije, a nemaju ni osobu zaduženu za održavanje i čišćenje prostora.

'Svojim sam sredstvima kupovao sve što je trebalo. Tehničke sam struke pa popravljam sve potrebno - struju, vrata', objašnjava Vuk, inače elektroinženjer.

Kaže da je liofilizaciju, proces isušivanja gljiva, naučio od profesora Božca.

'Znam jezike, engleski i ruski, pa sam mogao pokriti sve što je trebalo. To mi nije struka, ali je zapravo puno više od toga', kaže.

'Javna ustanova Priroda grada Zagreba posljednjih godina pokrivala je troškove stručnog suradnika, a skupljanje gljiva obavljali su gljivari na svoj račun - iz čistog entuzijazma', kaže Dujlović.

Najviše im smeta to što nitko iz Javne ustanove nije iskreno zainteresiran za njihov problem. Dujlović kaže da nije ključno to što ne znaju puno o gljivama, nego što nemaju senzibiliteta za neprilike koje su ih snašle.

'Da budem iskren, nitko iz Grada, nitko iz gradskih vlasti nije se zainteresirao da bi rekao - pa to je stvarno nešto veliko i bitno', kaže Vuk.

Dobili su zato podršku svjetskih mikoloških saveza od New Yorka pa nadalje. Dujlović kaže da su poznati mikolozi šokirani reakcijom institucija, a rješenje ovog problema po njemu je to da Grad otkupi prostor od države. Za to bi Javna ustanova, kao njegov korisnik, trebala tražiti rješenje nadležnih ministarstava. Postojao je i interes stranih financijera koji su bili voljni otkupiti zbirku i voditi brigu o njoj.

'Na to mi ne možemo utjecati. Ne možemo mi trgovati time jer nismo vlasnici', kaže Vuk.

Dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta

S ovako skromnim resursima, objašnjavaju, nemaju financija za oglašavanje. Kažu da je to posao Turističke zajednice Grada Zagreba, ali oni, prema riječima gljivara, to nisu radili.

Međutim to ih ne sputava i dolaze im ljudi iz svih krajeva svijeta. Sami se oglašavaju na društvenim mrežama i pomažu im preporuke posjetitelja. Uz sve poteškoće, u nekim mjesecima znali su imati 500 posjetitelja. Posjećuju ih grupe učenika iz osnovnih i srednjih škola, vrtići, studenti s Prirodoslovnog-matematičkog fakulteta s profesorima, Agronomskog fakulteta, gljivari iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Grčke, Makedonije...

'Klasična gimnazija dolazila je redovito svake godine. Čak su se njihovi đaci uključili u izlete berbe gljiva, a njihove profesorice uključile su se u Gljivarsko društvo', kaže Dujlović.

Naglašava da se u posljednje vrijeme sve više ljudi izvan struke interesira za gljive. Tome su kumovali korona i lockdown jer su se ljudi vratili prirodi.

'U posljednje vrijeme jako je porastao interes mladih ljudi. Kad sam došla u gljivarsko društvo, prije 13 godina, bila sam skoro najmlađa, a imala sam 50 godina. Svi ostali imali su oko 70 i 80 godina. Međutim sad svake godine u zimskom periodu, kad nemamo berbu gljiva, održavamo gljivarski tečaj za nove članove društva. Ove godine imamo 70 ljudi na tom tečaju. To su studenti, mladi ljudi, obitelji', objašnjava predsjednica Gljivarskog društva, a ono broji čak 440 članova.

Nemaju samo stručnjaci i zaljubljenici koristi od ove entuzijastične grupe ljudi. Prodavači gljiva na obližnjoj gradskoj tržnici Dolac često im donesu pune košare na provjeru.

'Na placu se znaju prodavati jestive gljive, no znaju biti i one koje nisu jestive, a ljudi misle da su jestive jer ih ne poznaju. Treba paziti jer je to područje slabo pokriveno inspektorima koji vode računa o tome. To je još jedan od razloga zbog kojih je ovo potrebno. Ovdje sam svakodnevno, kad je sezona, provodio determinaciju', kaže Vuk.

Kći profesora Božca kaže da je njezin otac držao tečajeve sanitarnim inspektorima.

'Pokojni otac držao je tečajeve i ljudi su se stvarno educirali. U 1990-ima i 2000-ima značajno se smanjio broj trovanja dok su se ranijih godina na tržnici mogle kupiti gljive sumnjive kvalitete i bilo je čak smrtnih posljedica', objašnjava Bojana Božac.

Edukativnom centru prijeti zatvaranje, ali nije to tek stavljanje ključa u bravu. To je omalovažavanje više desetljeća rada i nepovratno uništavanje ove značajne zbirke gljiva. Ne samo Hrvatska, nego i mikološki svijet ostao bi bez, kako mnogi vjeruju, najposebnije zbirke liofiliziranih gljiva.