O tome kako i zašto se predsjednik Franjo Tuđman odlučio za mirovne pregovore, detaljno je za tportal već pisala predsjednica Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja u projektu mirne reintegracije Podunavlja Vesna Škare Ožbolt, koja smatra da je 'mirna reintegracija najveći hrvatski brend': 'Hrvatska je rijetka zemlja koja ima iskustvo pozitivne i uspješne mirovne misije u kojoj se mir stvarao, a ne čuvao, u kojoj je normalizacija života potisnula destrukciju, u kojoj je uspostava povjerenja između građana građena pažljivo i uz puno truda.'

Šaljemo vojnike, a imamo mirotvorce

No to naše iskustvo ne koristimo, ne pružamo pomoć drugima, upozorava za tportal i ove godine Škare Ožbolt: 'Na krizna žarišta u svijetu u pravilu šaljemo vojnike, a imamo mirotvorce koji su stekli iskustvo u praksi. To druge zemlje nemaju i zato šalju samo vojnike. Iza svakog rata dolazi mir, ali na njemu treba raditi, njega treba stvarati. I tu smo najbolji, a to ne koristimo. Imamo više od 200 ljudi s ogromnim iskustvom u radu s izbjeglicama, prijelaznom policijom, konvalidacijom, povratkom ljudi, provedbom izbora i slično i zato mislim da bismo trebali djelovati, pomoći drugima i slaviti svoj uspjeh povratka teritorija bez ispljenog metka, bez izgubljenih života, bez razorenih gradova.'

Slično, moglo bi se reći, barem kada je o nekim dosadašnjim izjavama riječ, razmišlja i premijer Andrej Plenković koji je nedavno u Kijevu izjavio da 'mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja smatra dugoročno najboljim modelom za vraćanje Donjecka i Luhanska, a jednom i Krima u sastav Ukrajine'. Da je riječ o 'velikom i dragocjenom iskustvu Hrvatske iz razdoblja nakon Domovinskog rata i da ga je spremna podijeliti sa svim državama u svijetu koje prolaze slično iskustvo', smatra i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iz čijeg su Ureda za tportal podsjetili da je ona upravo tim povodom prošle godine prigodom izmještanja Ureda i obilježavanja 20. obljetnice početka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, pozvala veleposlanike akreditirane u Republici Hrvatskoj u Vukovar.

Bez izgradnje mira i stabilnosti nema razvoja društva

Međutim, čak ni na oko 15-ak godina stare inicijative niza organizacija civilnoga društva, koje se bave ljudskim pravima i izgradnjom mira, da Hrvatska 15. siječnja, uz proslavu obljetnice međunarodnoga priznanja slavi i mirnu reintegraciju kao Dan izgradnje mira i međunacionalnog povjerenja, još uvijek nema konkretnog odgovora s Pantovčaka, kao ni s drugog brda na kojemu stoluju Sabor i Vlada. I dok Škare Ožbolt smatra da bi se obje proslave mogle dobro uklopiti, Ivica Vrkić, predstojnik Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu od 1996. do 1998. godine, smatra da 'to nije najvažnije pitanje, a i jedan dan nije dovoljan, tada bi trebalo slaviti kao krunu svega onoga što se odradilo u korist stabilizacije u godinu dana'.

'Hrvatska demokratska tradicija je vrlo kratka i nevjerojatno je naše kratko pamćenje. Nemamo odnos prema institucijama kao ni prema osobama koje su napravile važne stvari za Hrvatsku. Da se to prenosilo s jedne na drugu Vladu, reintegracija ne bi bila upitna jer bi ljudi koji su pridonijeli tome bili ugledni i autoritet za pitanja mira i onda kad ga se stvaralo i danas kada ga se razvija, ali nije bilo kritične mase ljudi koji se za to zalažu. A proces nije završen. Smiješno je reći da nešto tako može biti završeno, nešto što je živi odnos … koliko je trebalo Francuskoj i Njemačkoj da postignu razinu na kojoj su sada, i nama će trebati toliko. Naime, treba prijeći iz dnevne rutine u vrijednosni sustav jer bez izgradnje mira i stabilnosti, nema razvoja društva', zaključio je Vrkić u razgovoru za tportal.

Postkonfliktno društvo staklenih kockica

'Nakon tako strašnih zločina proces ne može završiti brzo ili kad netko to naredi. To su staklene kockice koje se lako lome. I zato na odnosima između Hrvata i srpske manjine u Hrvatskoj treba stalno raditi, a čini mi se da na njemu ne radimo dovoljno', upozorava Škare Ožbolt.

'Sviđalo se to nama ili ne, naše društvo je još u tranziciji, još smo postkonfliktno društvo u kojem ima političara, političkih inicijativa i građana koji lakše funkcioniraju u sukobljavanjima. Društvene odnose svode na sebe jer im je lakše probleme razumijevati u 'crno – bijelom' kontekstu, nego u stvarnom društvenom, demokratskom kontekstu punom bezbrojnih, finih nijansi sive. Međutim, fino nijansiranje društvenih odnosa je bit, smisao demokracije', ističe tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova i potpredsjednik Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja Joško Morić

Političarima je od države draža osobna afirmacija u nacionalnim okvirima

'Oslobodilačke operacije bile su pobjede oružjem koje s pravom i razlogom treba obilježavati i slaviti. Za razliku od njih, Mirna reintegracija je bila pobjeda razumom. U svim zemljama etablirane demokracije, u svim međunarodnim organizacijama, uključujući političko - vojne kao što su NATO i EU čija smo članica, konflikte se nastoji rješavati pobjedama razuma, a ne oružja. Nevjerojatno je, nije prirodno ni logično da je svim našim dosadašnjim vladama (i ovoj!) pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem', upozorava Morić za tportal.

I pita: 'Zašto je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem? Zakopani u vlastitu prošlost svojih brojnih oružanih i ideoloških sukobljavanja, u većini ne vidimo, ne razumijemo, a oni koji znaju ne žele razumjeti, da smo jedini u svijetu imali pobjedu razuma nad oružjem, da imamo neprocjenjivu vrijednost koju možemo 'izvoziti', kojom se možemo afirmirati razumnim liderom. Ne samo na prostorima jugoistoka Europe, već i drugih dijelova svijeta s konfliktima. Umjesto takve, našim političkim liderima je draža, lakša njihova osobna afirmacija dodvoravanjem velikoj, polumilijunskoj (!) braniteljskoj populaciji, kojoj i ja pripadam, ali i manje ili više prikrivenim nacionalizmima, kojima ja pak ne pripadam. Lakša i politički produktivnija im je osobna afirmacija u nacionalnim, ponekad i nacionalističkim, okvirima od afirmacije nacije i države u međunarodnim relacijama', zaključuje.

'Čudnovati politički kljunaš' Podunavlja između rata i mira

'U najvećem njihovu broju, mirovne misije/operacije UN-a nisu završile učinkom radi kojeg su počele. Manji broj ih je završio privremenim zaustavljanjem/'zamrzavanjem' oružanih sukoba pod nekom vrstom međunarodnog protektorata. Samo je UNTAES misija, kod nas poznata kao Mirna reintegracija Hrvatskog podunavlja, završila nepovratnim okončanjem oružanog sukoba. Radi te činjenice 15. siječnja 1998. godine važan je datum i za UN. Međutim, teško je očekivati da je važan UN-u kad ni Republici Hrvatskoj nije u ovom nego u drugom kontekstu', svjestan je Morić.

On smatra kako bi bilo 'jako dobro kad bi RH istoga datuma obilježavala Dan svog međunarodnog priznanja i Dan mira, povjerenja/tolerancije'. 'Na dan kad smo priznati, kad smo dobili međunarodni pravni subjektivitet i međunarodni politički legitimitet, slavimo tu činjenicu i istovremeno promičemo mir i toleranciju. Tako bismo afirmaciju međuetničkog, međunacionalnog povjerenja i tolerancije iz svog nacionalnog okvira 'izvozili' u međunarodni. Kao država koja ima legitimitet države s uspjelom misijom, s pravom i razlogom mogli bismo poticati internacionalni mir, toleranciju, snošljivost, međunacionalno povjerenje. U kontekstu recentnih geopolitičkih sukobljavanja te vrijednosti su potrebnije no ikada. Država s ovakvim legitimitetom bi ih lakše i bolje afirmirala od drugih država', naglašava Morić.

Doduše, taj dvogodišnji 'projekt' bio je i onda dočekan uz priličan podsmijeh i nevjericu na različitim stranama – 'čudnovati politički kljunaš' – tako ga je nazvao jedan od političara, prema Morićevu svjedočanstvu, jer malo tko je davao šanse mirnoj reintegraciji za koju nakon pobjedonosnih vojnih akcija gotovo nitko nije vidio smisla.

Da se mirnu reintegraciju smatra čudnovatim kljunašem, smatra i Škare Ožbolt: 'Previše kompromisa, previše blagosti i previše popustljivosti. I to onda nije to ... Onaj tko zagovara borbenost u ratu je onaj pravi, a onaj tko zagovara miran način je onaj krivi. Istina je da su Bljesak i Oluja stvorili pretpostavke da se istočna Hrvatska vrati mirnim putem, ali to ne znači da je taj način bio manje vrijedan. Postigao je cilj, a spasio je mnoge živote. To je neprocjenjivo.'

Koliko je Hrvatska zrela kao društvo?

'Postoji strah od slavljenja mirne reintegracije jer se time promoviraju mirovne politike i njihovi protagonisti koji su danas marginalizirani gotovo svi osim gradonačelnika Osijeka Ivice Vrkića. U tom pothvatu se navodno ne vidi ništa 'slavno' ni 'sjajno'. Istovremeno se ona podcjenjuje, ignorira i čak okrivljuje za još uvijek prisutne tenzije u tom dijelu Hrvatske. No probleme u Vukovaru nije izazvala mirna reintegracija, već naprotiv njeno prerano okončanje.Tamo ima posla mnogo i danas na gradnji povjerenja, liječenju rana, izgradnji države. To je zahtjevan posao koji uključuje odricanje od krutog nacionalizma, a za to nismo spremni jer još uvijek donosi kratkoročne dobiti političarima. I dugoročnu štetu cijelom društvu i državi', upozorava za tportal mirovni edukator i jedan od osnivača Centra za mirovne studije Goran Božičević

I on smatra da bi spajanje proslave obljetnice međunarodnoga priznanja i mirne reintegracije 15. siječnja 'svojom sinergijom višestruko uvećalo svečanost tog dana'. Ali premda 'smisla ima, sluha nema', kaže i dodaje: 'Mislim da je pravi razlog u manjku hrabrosti, odvažnosti, petlje - u hrvatskoj politici. To se inače zove kukavičluk. Zato se slavi Oluja jer prevladava tradicionalno poimanje borbe, rata, pobjede i tu se hvataju bodovi. Svoju snagu danas dokazujemo vojnom pobjedom iz 1995., a ne svojom spremnošću da se uhvatimo s kompleksnim nasljeđem rata. Mirna reintegracija jest istinsko čudo i velik pothvat svih uključenih, no oni koji su bili izvan toga to ne prepoznaju. Također nismo kao društvo zreli da bi slavili međunacionalno povjerenje. Radije se njeguje strah od drugih. Do kad? Dok to budemo dozvoljavali. No, ne još dugo'.

Zašto se Hrvatska boji mira?

Božičević, iza kojega je dugogodišnje iskustvo rada na pomirenju i izgradnji mira, također upozorava da proces mirne reintegracije 'nije dovršen i to nikako da se prizna', a kao propust vidi upravo njezin prerani završetak: 'Tko stvarno voli Vukovar i cijeli taj divan kraj istočne Slavonije, Baranje i Srijema, taj radi na njegovu prosperitetu. Događa se obratno, umjesto da se ulaže u taj kraj, da se ljude poticajnim mjerama i pametnim politikama dovodi tamo iz Hrvatske, ali i cijele regije i svijeta, ljudi odlaze. Usudio bih se reći da tamo nitko, ponajmanje država, ne radi na izgradnji mira. Rade domaći ljudi i tu je nada jer dolazi nova generacija mladih kojima je dosta da žive u rudniku goriva za žrtveno simboličke nacionalističke rituale ostatka hrvatskih krajeva'.

'Taj je kraj talac krajnje pojednostavljene verzije hrvatstva iz nekih prošlih stoljeća u kojoj živimo', upozorava Božičević i dodaje: 'Propust je prerani završetak. Odricanje mirne reintegracije kao neželjenog djeteta. Ukopavanje u ulogu žrtve koje proizvodi dnevni odljev sposobnih, mladih i pametnih iz Hrvatske. Hrvatska nastavlja slaviti rat jer se boji mira. No ne cijela Hrvatska. Ima nas sve više koji želimo prihvatiti izazove budućnosti.