Poznato lice obilježilo je prosvjede koji su se u tjednu na izmaku održali na tri kontinenta - maska Guya Fawkesa sa šeretskim osmijehom i tankim brčićima. Maska pripada liku 'V' iz stripa iz 80-ih godina, koji je postao simbol skupine Anonymous. Njegov prezir prema vlastodršcima dijele ljudi diljem svijeta, piše Economist, čija je posljednja naslovnica posvećena fenomenu prosvjeda. Prenosimo najzanimljivije dijelove
Prosvjedi nastaju iz različitih razloga. Brazilci su ustali protiv poskupljenja autobusnih karata, Turci protiv građevinskog projekta. U Indoneziji ne pristaju na poskupljenje benzina, u Bugarskoj ustaju protiv korupcije i uhljebljenja. U eurozoni prosvjeduju protiv štednje, a arapsko proljeće prometnulo se u stalni prosvjed protiv manje-više svega. Svaki srditi prosvjed srdit je na svoj način.
No baš poput velikih demonstracija iz 1848, 1968. i 1989. godine, kada su mnogi dijelili isti cilj, aktualni prosvjednici imaju puno toga zajedničkog. U proteklih nekoliko tjedana, u jednoj državi za drugom, prosvjednici su ustali nevjerojatnom brzinom. Aktivniji su u demokracijama nego u diktaturama, najčešće su to obični ljudi, iz srednje klase, a ne lobisti s listama svojih zahtjeva. Oni se obrušavaju na korupciju, neučinkovitost i aroganciju onih na vlasti.
Nitko ne može znati kako će 2013. promijeniti svijet – i hoće li uopće. Sovjetsko carstvo poljuljano je i srušilo se 1989. Ali Marxovo uvjerenje da je 1848. pokrenut prvi val proleterske revolucije također je poljuljano desetljećima potentnog kapitalizma, a 1968, koja se tada činila tako ugodno radikalna, više je promijenila seks nego politiku. Već sada je, međutim, zamjetan još nedovršen značaj 2013. Za političare koji ne žele promjene, to nisu dobre vijesti.
Online i – na ulice
Ritam prosvjeda ubrzala je tehnologija. Svi šire priče, iako ne uvijek pouzdane, putem pametnih telefona. Nadalje, prosvjede više ne organiziraju sindikati ili druge interesne skupine. Neke su začele male skupine ljudi s određenim ciljem, ali vijesti se šire tako brzo da se organizatori ubrzo izgube u masi. Spontanost daje prosvjedima opojan osjećaj mogućnosti, ali izostanak organizacije neizostavno zamagljuje agendu. Brazilski prosvjed protiv poskupljenja karata pretvorio se, primjerice, u osudu svega – od korupcije do javnih službi.
Takva vrsta aktivizma može nestati istom brzinom kojom se pojavila, a upravo to dogodilo se i prosvjedima Occupy. Ovaj put, međutim, prosvjede hrani duboko nezadovoljstvo. Egipatska vlada podbacila je na svim poljima, a tamošnji prosvjedi postali su zamjena za oporbu. U Europi, svaki put kad štednja pogodi novu žrtvu – posljednji primjer je grčka javna televizija – eto i novih prosvjeda. Ponekad, kao u pobuni mladih imigranata u švedskim predgrađima, cijele skupine osjećaju se uskraćenim za prosperitet oko sebe.
U rastućim ekonomijama, velika očekivanja nove srednje klase prate velika očekivanja političara. Na kraju 2012. mladi i obrazovani Indijci izašli su na ulice upozoravajući na neadekvatnu zaštitu žena nakon grupnog silovanja 23-godišnje studentice. Još veći prosvjedi pomeli su tu državu 2011, kada je srednja klasa ustala protiv sveprisutne korupcije u vlasti. U Turskoj, broj studenata koji završavaju fakultete povećao se za osam posto od 1995. Mlada srednja klasa prosvjeduje protiv vjerskog konzervativizma premijera Redžepa Tajipa Erdogana, koji želi velike obitelji i stroge kontrole alkohola. Četrdeset milijuna Brazilaca koji su se izdigli iz siromaštva u proteklih osam godina po prvi put su u mogućnosti da seciraju društvo koje financiraju svojim poreznim davanjima. Žele pristojne javne službe, a dobivaju preplaćene sportske stadione.
Nevolje u Bruxellesu i Pekingu
Kako će završiti ova godina prosvjeda? Prema jednom tmurnom zaključku, demokracija je postala teža: alociranje sredstava između konkurentnih interesnih skupina teže je ukoliko milijuni ljudi mogu preko noći izaći na ulice. To znači da će ljeto u eurozoni zasigurno biti jako vruće. Političari Starog kontinenta zasad su dobro prošli – najveći prosvjedi, oni u Parizu, bili su protiv gay brakova. Ipak, društvena nestabilnost dvostruko je češća kada javna potrošnja padne za najmanje pet posto BDP-a nego kada raste. U nekom trenutku, europski čelnici morat će zauzdati svoju preveliku potrošnju na socijalnu skrb i uhvatiti se u koštac s institucionalnom slabošću eura – tada će uslijediti nemiri.
Srećom, demokracije su prilagodljive. Kada političari prihvate da ljudi očekuju poboljšanja i da o tome ovise njihovi glasovi, stvari se mogu promijeniti. Indijski protukorupcijski prosvjedi nisu doveli do neposredne promjene, ali su rezultirali obećanjem postupne reforme. Brazilska predsjednica Dilma Rousseff sada žali nacionalnu raspravu o novim političkim programima. To neće biti ni brzo ni lako, no očito je da prosvjedi mogu dodatno unaprijediti demokraciju – kako u rastućim zemljama, tako i u Europskoj uniji.
Demokrati mogu zavidjeti diktatorima na sposobnosti da ugase prosvjede. Kina je uspjela spriječiti da mnogi lokalni prosvjedi prerastu u nacionalni pokret. Saudijska Arabija kupila je šutnju svojih disidenata, Rusija ih je utišala prijetnjama, novčanim kaznama i zatvorima. No dugoročno, autokrati bi mogli platiti skuplju cijenu. Korištenje sile u uklanjanju ljudi s ulice može fatalno oslabiti vlade, što bi sultan Erdogan tek mogao otkriti. Kako su arapske vlasti spoznale prije dvije godine, diktaturama nedostaju institucije kroz koje se može kanalizirati srdžba prosvjednika. Dok gledaju kako demokracije u 2013. posrću, čelnici u Pekingu, Moskvi i Rijadu ne bi se trebali ugodno osjećati.
