'François Hollande - moćan koliko i opasan', tim je riječima magazin The Economist opisao novu poziciju francuskog predsjednika, koji na početku petogodišnjeg mandata ima iza sebe veoma solidnu potporu, komotnu socijalističku većinu u Nacionalnoj skupštini te prevlast lijeve opcije u većini departmana i u lokalnoj vlasti. Naime, nakon završetka parlamentarnih izbora postalo je jasno da je Hollande socijalistički predsjednik koji u okviru Pete Republike uživa dosad najveću legislativnu i izvršnu moć, čak veću od one koju je imao François Mitterand kada je 1981. osvojio prvi predsjednički mandat.

A ne bi bilo pretjerano reći da takav raspored moći zasad izaziva više bojazni no optimizma, posebice u međunarodnim poslovnim krugovima. Naime, iako isti uglavnom tvrde da je Hollande doživio topli prijem među čelnicima EU-a, prije svega zbog mogućnosti nešto drugačijeg sagledavanja aktualne krize, njihova bojazan proizlazi iz Hollandeove navodno nedovoljne privrženosti idealima liberalne ekonomije. Kao argument citiraju neke od najavljenih mjera tijekom predizborne kampanje. Tako je ona o uvjetnom spuštanju praga za ulasku u mirovinu na 60 godina već u procesu ozakonjivanja, dok se, primjerice, tek čeka ona o uvođenju porezne stope do 75 posto na prihode iznad milijun eura. Sve te i takve mjere, iz vizure poslovno-financijskih krugova, mogu samo daljnje oslabiti kompetitivnost Francuske na međunarodnom tržištu, dok se eventualni novi doprinosi proračunu i socijalne dobrobiti ionako ne smatraju odveć bitnim faktorima u dotičnom miljeu.

Pa se nužno postavlja pitanje je li veći problem u tome što Hollande ostaje zasad donekle vjeran atraktivnim predizbornim parolama ili je, pak, veći problem u mjerama samim. Naime, Hollandeova vlada je zasad uspjela sebi smanjiti plaće i najaviti (simboličko) povećanje minimalnog dohotka, no čini se poprilično preuzetnim, da ne kažemo ograničenim, već sada tvrditi da će Hollande svojim socijalnim mjerama više štetiti no koristiti Francuskoj te da mu jedina perspektiva ostaje liberalizirati domaće ekonomsko tržište. Naime, samo i letimični pogled na trenutnu krizu i njene uzroke otkriva čitav niz ćorsokaka u dotičnom pristupu.

Da, Francuska jest ranjivija no 1981. godine, klauzula o poticaju rasta unutar eurozone tek se još mora kompromisno dogovoriti s Njemačkom, nepovjerenje tržišta i agencija je poprilično očito, no oglasiti zvono za alarm pri prvom, tek laganom skretanju s liberalnog kursa, ne djeluje nimalo uvjerljivo.