Izbjegavanje problematizacije traumatičnih pitanja vezanih za Bleiburg dovodi do društvenih podjela. Unatoč prošlogodišnjim poprilično upadljivim nastojanjima predstavnika vlasti da minimaliziraju ustaške zločine i otvoreno politiziraju, stječe se dojam nerazumijevanja značaja tog mjesta i njegove simbolike.

Pojedini smatraju kako preuzimanje komemoracije pod državno pokroviteljstvo znači i preuzimanje njihove interpretacije te se stoga postavlja pitanje treba li uopće Sabor biti pokrovitelj bleiburške komemoracije. Vesna Teršelič iz Documente smatra da Sabor ne treba biti pokrovitelj jer ni jedne godine, pa ni prošle, komemoracija nije bila posvećena samo sjećanju na stradale, već je od strane glasne i vidljive manjine okupljanje korišteno za obranu neprihvatljivih ideologija.

'Nema spora da su osvetničke likvidacije zapovjednika i pripadnika ustaških, domobranskih, belogardejskih, četničkih postrojbi i članova njihovih obitelji za svaku osudu i da se i kroz pozornost Sabora treba pokazati pijetet prema ubijenima. No neprihvatljivo je što u Bleiburgu Sabor prešutno odobrava i obranu ideologija pod čijim je zastavama proveden Holokaust nad Židovima i genocid nad Srbima i Romima, kao i teške povrede ljudskih prava svih koje su naši susjedi i djedovi, počinivši zločine na pogrešnoj strani rata, percipirali kao neprijatelje, među kojima su bili i brojni Hrvati. Baš na to upozoravaju i potpisnici peticije austrijskih organizacija koji traže zabranu okupljanja. Ne znam što će odlučiti nadležne institucije u Austriji i ne bih željela da se Vlada odluči baviti pitanjem primjerenog komemoriranja u Hrvatskoj prije svega zbog pritiska iz inozemstva. Žalim što ni Vlada ni Sabor do sada nisu pokazali inicijativu u dogovaranju centralnog mjesta pamćenja u Hrvatskoj. Možda bi umjesto Bleiburga, opterećenog ideološkim obračunima, bilo moguće pronaći neko od mjesta stradanja u Hrvatskoj za iskazivanje žaljenja s neophodnim pijetetom prema ubijenim pripadnicima kvislinških postrojbi i njihovih obitelji?' pita se Teršelič.

S njom se ne slaže Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) i član Vladina Povjerenstva za suočavanje s prošlošću koji je za tportal kazao kako Sabor mora zadržati pokroviteljstvo nad obilježavanjem bleiburške tragedije jer se time pokazuje odnos prema žrtvama.

Kontekstualizacija Bleiburga 

'Takav odnos, svakako uz osudu svakog zločina, kao i osudu totalitarnih režima, jedini su istinski kriterij i temelj za pomirbu', ističe Nazor, pojašnjavajući kako svijest ljudi još uvijek nije sazrela do razine poštovanja svih nevinih žrtava i osude svakog zločina, uz dodatak kako postoji mogućnost da nema ni istinske namjere da do toga i dođe.

Na pitanje zašto politička izaslanstva tijekom komemoracija na Bleiburškom polju izbjegavaju kontekstualizaciju zločina, Teršelič kaže kako ta izaslanstva postupaju posve u duhu bespoštednog i bespridržajnog preispitivanja slike o Drugom svjetskom ratu u kojoj je do devedesetih bilo jasno da je temelj suradnje u Europi pluralistička demokracija izborena od pobjedničke antinacističke koalicija koja je s partizanima iz Hrvatske i tadašnje Jugoslavije pobijedila nacističke, fašističke i kvislinške postrojbe.

'Političkim izaslanstvima na Bleiburgu kao da nije jasno jesu li 'njihovi' dečki bili na strani pobjedničkih ili gubitničkih postrojbi. A to je sve manje jasno i novim generacijama', ističe voditeljica Documente, dodajući kako je ključni problem bleiburške komemoracije taj što se uz pijetet prema ubijenim pripadnicima kvislinških postrojbi i njihovih obitelji, gura i obrana neprihvatljivih ideologija.

Tportalova sugovornica smatra da ustaštvo najčešće glasno brani samo manjina, no promatračima izgleda da svi prisutni prešutno odobravaju interpretaciju povijesti u kojoj, primjerice, 'za dom spremni' nije pozdrav koljača iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac, već stari hrvatski pozdrav.

Umanjivanje i relativiziranje stradanja

'To što je pozdrav koristio i HOS, ništa ne mijenja. Taj se pozdrav ne može civilizirati zato što su ga koristili branitelji. Kao da ključni predstavnici Vlade RH i Sabora ne čuju i ne razumiju koliko same preživjele i sljednike žrtava Holokausta i genocida vrijeđa preispitivanje, umanjivanje i relativiziranje stradanja u logorima u vrijeme Drugog svjetskog rata i izjednačavanje totalitarizama. Svako ubijanje i svaki totalitarizam je za svaku osudu, no treba uzeti u obzir njihove različitosti i opisati specifične povijesne okolnosti', misli Teršelič.

Slično razmišlja i profesor povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić, koji naglašava da je uvijek potrebno istražiti sve zločine i komemorirati sve žrtve. Pritom ističe da nitko civiliziran takvo to ne može osporiti.

'No od državnog vrha, pa i od povjesničara i intelektualaca, očekujem da se ne samo u Hrvatskoj, nego i na samom Bleiburgu nedvosmisleno odrede o karakteru NDH i ustaškog pokreta. Točnije, očekujem da ne dopuste da se komemoriranje žrtava pretvori u oplakivanje poraženog režima i poražene vojske', kazao je Klasić, istaknuvši kako bi volio da svi relevantni faktori u Hrvatskoj skupe snagu i kažu da je NDH bila kvislinška tvorevina odgovorna za genocid i Holokaust nad vlastitim stanovništvom', kaže za tportal Klasić, ističući kako bi prvi rekao da je saborsko pokroviteljstvo ne samo opravdano, već i nužno kada bi se radilo o komemoraciji na kojoj se odaje počast žrtvama.

'Ali ta komemoracija je u sjeni veličanja NDH, ustaštva i ostalih elemenata tog režima od kojih treba zazirati. Tamo nije ni spomenik posvećen stradalim žrtvama, nego je spomenik hrvatske vojske', misli povjesničar koji naglašava kako uopće nije sporno da je na Bleiburgu bilo zločina.

Ideologizacija i politizacija pozornosti 

Govoreći o Bleiburgu nameće se zaključak da je ključno pitanje zašto se u Hrvatskoj u pravilu ne komemoriraju žrtve, već opravdava ideologija. Na to pitanje Vesna Teršelič ima odgovor, smatra da se čini da kao ljudi i društvo tek učimo žaliti za svakom ubijenom osobom.

'Smatram da su uvjerenja i vrijednosti za koje se zalažemo važni, ali ni u jednom trenu ne bismo smjeli dopustiti da zasjene važnost svakog čovjeka i ljudskog dostojanstva. Uz preferiranje slavljenja ideologija a ne ljudi, izazov je i što je primarno slavljenje heroja i pobjeda, tipično ne samo za Hrvatsku, nego i mnoge druge zemlje. Čak i kad su u fokusu ljudi, ta je pozornost prečesto ideologizirana i politizirana i primarno usmjerena na borce, branitelje i aktivne sudionike ratova za koje se ističe da su se borili za 'našu' stvar, dok se na civile zaboravlja', kazala je tportalova sugovornica.

I povjesničar Josip Jurčević, znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, smatra kako još uvijek i nakon 25 godina postojanja hrvatske države, neovisno o strankama koje su bile na vlasti, one nisu pokazale spremnost tu temu riješiti imenima i prezimenima.

'Hrvatske institucije još uvijek ne žele riješiti to pitanje zato da bi se moglo time manipulirati', ističe Jurčević, dodajući kako se pritom političke elite vode starom rimskom poslovicom 'zavadi pa vladaj'.

Prema Jurčeviću, Bleiburg i Jasenovac moćno su političko sredstvo i poluga vlasti čija se metodologija ne razlikuje od ostalih podjela u društvu i koja pritom postiže niz učinaka i nema socijalni i nacionalni društveni konsenzus.

'Na takve manipulacije i zloporabe nasjedaju mnogi, a dok god se formalno i pravno ne riješi pitanje žrtava, takva će se situacija nastaviti', misli Jurčević koji naglašava kako je takvoj situaciji nužno pokazati otpor jer, prema njegovim riječima, svaki narod ima pravo na istinu.

Pravni aspekt Bleiburga

Govoreći o pravnim problemima vezanima za rat i poraće, zanimljivo je, pak, kako se o Bleiburgu u pravilu ne govori s pravne strane. Primjerice, bivši predsjednik Josipović je kazao da se tamo 'nazire zločin' te se legitimno postavlja pitanje zašto se u rasprave ne uključe i pravni stručnjaci.

Naša sugovornica iz Documente misli da je doista važno govoriti o pravnoj kvalifikaciji, posebno kad je posve jasno da je ubijanje zarobljenika zločin.

'Nema sumnje da je veća odgovornost bila na zapovjednicima koji su pobjegli od vojnika među kojima je bilo puno mobiliziranih. No potrebno je puno više od rasprave. Neophodna su istraživanja grobišta, dostojne sahrane posmrtnih ostataka i dodatni napor kako bi se pokrenuo dijalog o načinima obilježavanja koja bi mogla uključiti i potomke egzekutora. Dok se na komemoracijama govori na način koji ne dopušta uključivanje svih, one neće doseći civilizacijsku razinu na kojoj se možemo nadati izgradnji povjerenja i napokon i pomirenju. Trebamo komemoracije na kojima će se govoriti dostojanstveno i s pijetetom kako bi se dugoročno mogli uključiti predstavnici različitih strana, u tada i sada duboko podijeljenom društvu', smatra mirovna aktivistica.

Na pitanje, pak, u kojoj mjeri je važno govoriti o mjestima stradanja i promicati kulturu pamćenja, voditeljica Documente odgovara da je u traumatiziranom i polariziranom društvu posebno važno govoriti o razvijanju kulture pamćenja kako bi stvorili priliku za nove generacije da nekadašnje protivnike sagledaju ne samo kao aktere s do danas suprotstavljenih strana, nego primarno kao ljude.

Investirati u dijalog

'Zadaća Vlade i institucija je investirati u dijalog, razvijanje obrazovnih programa i ustanovljenje spomen centara i institucija na mjestima stradanja, kao i poticanje umjetničkih programa s temama iz prošlosti, posebice dvadesetog stoljeća. O dosadašnjem pomanjkanju brige i interesa za razvijanje kulture sjećanja, govori i to što u Hrvatskoj djeluje samo nekoliko spomen centara, naglasak se primarno stavlja na devedesete, uz obaveznu posjetu Vukovaru za sve osnovne škole, dok je Spomen područje Jasenovac u prošloj godini obišlo manje od 15 škola. Nakon proglašenja preventivne zaštite Golog otoka, nisu poduzeti dodatni koraci za ustanovljenje spomen područja. Umjesto istraživanja i razvijanja kulture pamćenja, nude nam se ispolitizirane komemoracije a trebamo činjenice i povijesne interpretacije kako bi osudili svako nasilje i kao društvo shvatili da trebamo pamtiti sve ljude', smatra tportalova sugovornica.

Budući da su podijeljena sjećanja dio našeg nasljeđa, pa tako imamo dvije paralelne kolektivne memorije kroz Jasenovac i Bleiburg, nameće se pitanje može li i kada doći do istinskog pomirenja u hrvatskom društvu.

Voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću zaključuje kako do pomirenja može doći ako će se sustavno raditi na istraživanju stradanja na svim stranama ratova i političkih sustava, a to bi svim ljudima dobre volje stvorilo prostor za učenje i razumijevanje patnje s druge strane starih i naših sadašnjih podjela.