Zidovi u našim glavama još uvijek postoje zato što se liberalnoj ideji na kojoj počiva demokracija i jednaki odnos prema svakom totalitarizmu još nije ni pružila šansa. Zbog raznih oblika neznanja i tolerancije prema zločinima, samo dvadeset godina poslije pada komunizma izgubili smo povjerenje u demokratsku i liberalnu državu. Upravo je to najgore nasdelwoljeđe totalitarizma.

'Zemlje koje nemaju povijesnoga pamćenja osuđene su ponavljati povijesne pogreške' - ta se rečenica često spominje u kontekstu opasnosti od desnog radikalizma, ali gotovo nikada u kontekstu opasnosti od obnavljanja onog komunističkog. Početkom travnja ove godine Hrvatski helsinški odbor podsjetio je našu javnost na činjenicu da se kod nas nisu procesuirali zločini komunističkog totalitarizma. Njihovu su izjavu oštro osudili domaći intelektualci, akademici, predsjednik Republike i mediji općenito. Hajka protiv HHO-a dosegla je vrhunac kada su brojni članovi HHO-a istupili iz organizacije, tvrdeći da ta organizacija ima pametnija posla od osude komunističkih zločina.

Zanimljivo je da je izjava HHO-a vremenski koincidirala s rezolucijom Europskoga parlamenta (2. travnja) ‘O europskoj savjesti i totalitarizmu’ u kojoj ‘Parlament žali što se 20 godina nakon sloma komunističke diktature u Srednjoj i Istočnoj Europi u nekim zemljama članicama nepravedno ograničava dostupnost značajnim dokumentima’ poput arhiva tajnih policija. Europski parlament ‘oštro i jednoznačno osuđuje sve zločine protiv humanosti i golema kršenja ljudskih prava svih totalitarnih i autoritarnih režima’ te ‘utvrđuje da će 23. kolovoz postati europski Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji se treba obilježavati nepristrano i s dignitetom’. U našoj je javnosti taj datum prošao potpuno nezapaženo.

Ali da nije riječ o pukom previdu hrvatske javnosti, pokazao je, primjerice, način na koji smo pred nekoliko dana obilježili pad Berlinskoga zida. Povodom tog događaja Hrvatska je televizija u emisiju 'Otvoreno' pozvala Josipa Manolića kao osobu koja će ‘meritorno’ objasniti što se dogodilo prije dvadeset godina. Razumljivo, umjesto o važnosti tog događaja (dovršetak hladnoga rata bez prolivene krvi, slom komunističkog režima, važnost ujedinjene Njemačke), sugovornici su počeli raspravljali o ‘negativnim stranama’ pada Berlinskoga zida i o tome je li u Hrvatskoj stvarno bio komunizam ili možda neki drukčiji režim, pa su gledatelji mogli zaključiti da je taj događaj Hrvatskoj donio samo zlo – neoliberalizam i rat.

Tome je pridonio i mladi novinar Srećko Horvat, koji je tom prilikom izjavio da je pad zida de facto uništio našu budućnost jer nas je lišio utopije te je pad Berlinskoga zida doveo u vezu sa 'zidovima koji su potom nastali u Francuskoj i u Sjedinjenim Državama', novim, kapitalističkim zidovima koji ljudima onemogućavaju osnovna ljudska prava. Takvim napisima pridružili su se i mnogi naši ugledni novinari i pisci iz bivšeg režima koji pišu da je u bivšoj Jugoslaviji bilo mnogo bolje nego u drugim komunističkim zemljama te da nas je upravo ta činjenica navodno dovela do rata.

NEPOVJERENJE PREMA DEMOKRACIJI

Ali paradoksi našeg lošeg ‘probavljanja’ zločina prethodnih režima ne zaustavljaju se na nepostojanju lustracije, na obnovi jugonostalgije i komunističkog ‘utopizma’, na ‘zaboravu Bleiburga’ i sl. Najgora posljedica takvog stanja jest sve veće nepovjerenje prema demokratskoj državi, liberalnom poretku i bilo kakvoj vlasti.

Stavove mlađe generacije koja će odrediti budućnost Hrvatske danas mnogo više oblikuju neki novi (stari) ideolozi. Primjerice, nedavno je na jednoj javnoj i medijski vrlo eksponiranoj manifestaciji kao ugledni gost u Zagrebu sudjelovao Karl-Heinz Dellwo, pripadnik terorističke skupine Baader-Meinhoff, osuđen za ubojstvo nekoliko zaposlenika njemačke ambasade u Švedskoj. Slovenski profesor Rastko Močnik nedavno je hrvatskim studentima poručio da se ‘ne bi čudio da su studenti digli ministarstvo u zrak jer je to legitiman način revolucionarne borbe’. Takav je stav u hrvatskoj javnosti prvi promovirao njegov kolega Slavoj Žižek, koji ‘teorijski’ objašnjava zašto je takav način borbe opravdan i potreban.

Ali čak ni otvoreno zazivanje terorizma domaćih mladih ideologa nije najopasniji društveni trend. Ta se teroristička ideologija širi domaćom i svjetskom javnošću jer se nudi ne samo kao alternativa lijevom i desnom totalitarizmu (premda je u njima itekako duboko ukorijenjena), već i kao alternativa demokraciji, liberalizmu i njemu navodno imanentnom ‘divljačkom kapitalizmu’.

LIBERALIZAM ZAROBLJEN U IDEOLOGIJI

Najopasniji paradoks hrvatskog (i ne samo hrvatskog) odnosa prema recentnoj povijesti po tome je posve nalik na latinsko-američke tranzicije. Glavni protivnik i lijevih i desnih hunti oduvijek je liberalizam kojega njihovi narodi de factoNIKADA NISU ISPROBALI. Domaća je javnost, bez ijedne meni poznate intelektualne iznimke, danas, primjerice, prigrlila ideju da su ‘globalizacija’, neoliberalizam, njemu imanentni ‘divljački kapitalizam’ i ‘socijaldarvinizam’ krivi za postojeće stanje. Budući da su sve to navodne posljedice uvođenja demokracije, nije ni čudo da nepovjerenje u demokratske institucije raste, premda ustvari kod nas ni liberalizma ni ‘neoliberalizma’ nikada nije ni bilo.

Nepostojanje lustracije samo je jedan, naoko tek sporedni dokaz. Da je napravljena, brojni političari stare garde (u ondašnjoj i sadašnjoj poziciji i opoziciji) nikada ne bi mogli postati državni službenici i ljudi s demokratskim kredibilitetom. S druge pak strane, što je možda još važnije, lustracije i pristojnog odnosa prema prošlosti kod nas nije bilo ni zato što smo socijalno oduvijek bili zarobljeni klatnom lijeve ili desne ideologije koja o liberalizmu nije imala odakle naučiti. A kako su se i lijevi i desni odjednom pretvorili u ‘liberalne’ političare, u oba smo ih slučaja prihvatili kao osobe koje odjednom ‘znaju’ kako raspolagati državnim novcem, državnim školstvom, državnom medicinom, državnim fondovima, državnim šumama, državnim škverovima, državnom elektroprivredom, državnim željeznicama, državnim cestama, državnim vodama i ostalim državnim poduzećima.

I umjesto da iz toga izvučemo pouku da država (bilo to pod lijevima ili pod desnima) po definiciji loše raspolaže ‘obiteljskim srebrom’ i, umjesto da prihvatimo liberalnu krilaticu da je ‘država zlo, ali najmanje zlo koje poznajemo’, sada nam se, dvadeset godina od pada komunizma, nude ideje o eksproprijaciji banaka, o cenzuri, o vlasništvu kao pljački.

Budući da nikada nismo imali snage procesuirati ni lijeve ni desne totalitariste, kako onda možemo očekivati da će ‘pravna država’ zahvatiti i procesuirati političare koji su učinili ‘daleko manje zla’, recimo time što su dio novca stavili u vlastite džepove, ili pak zaustavljali procese dokazanim zločincima iz starog sistema? Kako možemo očekivati reakciju na sve jaču navalu totalitarnih ideja kao legitimnih načina korekcije postojećeg stanja?

Najveći paradoks današnjeg trenutka jest da smo, zbog raznih oblika neznanja i tolerancije prema zločinima, samo dvadeset godina poslije pada komunizma izgubili povjerenje u demokratsku i liberalnu državu. Upravo je to, po mom sudu, najgroznije nasljeđe totalitarizma. Napravili smo krive korake u vremenima u kojima su se neki zadaci, poput lustracije, trebali obaviti. Premda je pravda efikasnija ako je brza, to nije nužno razlog za očaj. Ako Europski parlament tek sada od svojih članica traži ono što ni mi još nismo napravili, očito imamo priliku uhvatiti korak s Europom i ‘svijetom’. Jer demokratska država, i demokratska, a to znači liberalna politika, može popraviti ono što u nekom trenutku nije učinjeno. To nikako ne možemo reći za onu totalitarnu.

Ovdje možete pročitati članak Darka Polšeka 'Socijalni meandri lustracije - retribucije i pomirenja' objavljen u Europskom glasniku.