Primijetili smo da se neki komentatori sablažnjavaju nad Del Bosqueovom igrom bez napadača. Pokušavamo objasniti zašto je takav sustav za Španjolsku ne samo logičan, nego i opasniji
Suvremena nogometna taktika ne može se više promatrati samo kao ravnoteža između učinkovitosti u napadu i čvrstoće u obrani – odnosno između ofenzivnih i defenzivnih pozicija te veznog reda koji ih, kako mu i ime govori, povezuje. Danas linije moraju biti fluidne i pretakati se na način da svaki igrač zna koji su mu točno ofenzivni i defenzivni zadaci, gdje i kada će se kretati njegovi suigrači i kako će se postavljati u odnosu na suparnika.
Dvije vrijednosti na kojima se suvremena taktika zasniva su: posjed lopte i pokrivanje prostora. Ovisno o profilu igrača s kojima raspoložu i o karakteristikama suparnika protiv kojih igraju, momčadi će ravnotežu pomaknuti na jednu ili drugu stranu. Hrvatska će protiv Irske imati značajnu prednost u posjedu lopte, protiv Italije u sustavu 4-4-2 biti podređena u tom segmentu, ali u 4-2-3-1 bitno bolja; Španjolskoj će prepustiti posjed (iako ne posve i ne u cijelom tijeku utakmice) i usredotočiti se na pozicioniranje.
Pritom treba napomenuti da posjed ne znači nužno napadačku igru i više šansi, kao što ni pozicioniranje ne znači defenzivu. Najbolji je primjer utakmica doigravanja za Euro Turska – Hrvatska, kad su domaćini imali čak 70 posto vremena loptu u nogama, ali su samo dvaput pucali na gol, a Hrvatska 16 puta...
Isto tako, Francuska je u sve tri svoje utakmice u skupini bila dominantna u posjedu; protiv Španjolske će teško dosegnuti i 40 posto. Radi se o tome da je La Roja reprezentacija koja više od svih drugih – ne samo današnjih – tu ravnotežu pomiče sasvim prema posjedu lopte. Dakako, to je zbog utjecaja Barcelonine tiki-take i igrača s kojima Vicente del Bosque raspolaže. Obzirom na superiorne vještine baratanja loptom i točnost dodavanja majstora u njihovom veznom redu, to je i posve logično.
Međutim, Španjolska nije Barcelona i s njenom interpretacijom tiki-take postoji ozbiljan problem. Ne samo što nema Messija – nema ni Puyola, Mascherana, Abidala, Danija Alvesa ili Alexisa Sancheza, sve odreda igrače ključne za fluidnost linija, koji Barci omogućuju ogromni spektar taktičkih rješenja. Možda zbog nedostatka povjerenja u obranu nakon izostanka Puyola, a možda naprosto iz želje da što više 'top' igrača natrpa u momčad, Del Bosque se odlučio za dvojicu defenzivnih veznih – Sergija Busquetsa i Xabija Alonsa, ali to je onda značilo i da mu je kreativni dio veznog reda oslabljen.
Bez obzira što u njemu igraju najveći majstori – što Xavi, Silva i Iniesta sigurno jesu – protiv momčadi s zgusnutom sredinom terena (a takve su gotovo sve najbolje na ovom prvenstvu) to može biti nedovoljno konkretno, jer izostaje kvalitetna pomoć s bokova. Del Bosque se možda mogao odlučiti na trojicu u zadnjem redu i dati Javiju Martinezu ulogu koju Mascherano ima u Barceloni, ali vjerojatno nije bilo dovoljno vremena da se takvo što uvježba.
Umjesto toga, odlučio je pojačati vezu 'ukidanjem' klasičnog centarfora u većem dijelu dosadašnjeg turnira. Protiv slabijih momčadi kao što je Irska, koja još usto igra i u izrazito defenzivnoj inačici sustava 4-4-2, centarfor kojemu treba prostora (poput Fernanda Torresa) može napraviti dar-mar, ali ozbiljnijem suparniku (kao što je Hrvatska) puno ga je lakše izolirati te takav vezni red napraviti jednostavno neučinkovitom. Takav centarfor ne sudjeluje puno u igri, nedovoljno je dinamična za ovaj stil i većim dijelom predstavlja minus za svoju momčad. Istina, protiv Italije je Španjolska izgledala opasnije kad je ušao Torres – ali nemojmo zaboraviti da su Azzuri igrali s trojicom u obrani, bili već izmoreni tiki-takom, a De Rossi ipak neiskusan u svojoj ulozi. Uostalom, gol im nije zabio Torres, nego Fabregas – i to nakon lukavog prodora karakterističnog za kvalitetnu 'lažnu devetku'.
Ipak, otkud ideja da se igra bez napadača? Nije to zapravo ništa novo – 'lažna devetka' pojavila se prije najmanje 80 godina s Austrijancem Matthiasom Sindelarom, a do punog izražaja došla s Nandorom Hidegkutijem u mađarskoj Lakoj konjici 1950-ih, kojeg je u MTK-u 'izmislio' legendarni trener Građanskog i Dinama Marton Bukovi. No to je bilo vrijeme kad se igralo s četvoricom napadača.
Danas se na najvišoj razini igra s najviše dvojicom – s tim da obojica onda moraju obavljati defenzivne zadatke, a barem jedan od njih obrambeno pokrivati i kreativni dio suparničkog veznog reda. Glavni razlog podređenosti Hrvatske Italiji u prvom poluvremenu susreta na Euru bila je neodgovorna igra Marija Mandžukića, koji nije stiskao Andreu Pirla, nego mu je ostavljao prostor za organizaciju.
Istina, postoji nominalno i sustav 4-3-3, ali u suvremenoj inačici su dvojica od trojice tih napadača krila (kao u Portugalu s Nanijem i Ronaldom), pa bi to bilo ispravnije označiti kao 4-3-2-1 ili 4-5-1. Njemačka nema tako izražena krila i protiv Grčke je pokazala najofenzivniju igru na Euru, ali taj je sustav nešto između 4-3-3 i 4-2-3-1.
Sustav bez klasičnih napadača viđali smo zadnjih godina kod Rome, Manchester Uniteda i u mnogim inkarnacijama u Barceloni. No gotovo uvijek je onaj 'lažni centarfor' bio barem 'polu-napadač': Francesco Totti, Carlos Tevez ili Wayne Rooney, Leo Messi. Međutim, ova Španjolska igra s šest punokrvnih veznjaka u sustavu koji je prije nekoliko godina predvidio legendarni Carlos Albero Parreira, kad je rekao da budućnost pripada formaciji 4-6-0, u kojoj će svih šest igrača biti pokretljivi, tehnički nadareni nogometaši koji se mogu ubaciti u napad kad god se ukaže prilika.
Prednost takvog sustava je jasna: suparnički obrambeni igrači nemaju referentnu točku na koju se mogu usredotočiti. No u tom je slučaju potrebno da veznjaci koji igraju na krilima imaju instinkt i sposobnost 'ušpicavanja': kad se lažni centarfor povuče, stoper ima izbor pratiti ga ili ostati na svojoj poziciji – ako se odluči na prvo, ostavlja upražnjen prostor u koji mogu utrčati igrači s krila; ako ostane na mjestu, suparniku ostavlja slobodu, vrijeme i prostor da uputi dodavanje ili da se sjuri u kazneni prostor u punom trku, kad ga je puno teže zaustaviti. Ako ga pak pokriva suparnički defenzivni veznjak, time se ostvaruje velika prednost u sredini.
Španjolci to zovu llegada – sposobnost da se iz drugog plana ubaci u vrh napada. 'Fabregas je vrlo poseban veznjak, njegova snaga je strahovito dobra llegada', rekao je Del Bosque poslije utakmice s Italijom. Za vjerovati je da će takav sustav u najvećim ogledima Španjolskoj donijeti bolji rezultat nego onaj s klasičnim centarforom – ali za to će im biti potrebno puno bolje 'ušpicavanje' s krila, što je dosad Iniesta radio puno bolje od Silve. Ili će možda morati uskočiti puno izravniji Jesus Navas...
No ipak se to dosad nije pokazalo dovoljno uvjerljivim. Španjolska izgleda jalova u napadu – bez obzira igrala s Torresom ili bez njega – a ranjiva preko bokova. Cesare Prandelli i (osobito) Slaven Bilić pokazali su recept Laurentu Blancu, iako ni jedan ni drugi, iz različitih razloga, nisu ostvarili puni rezultatski uspjeh. Francuska ima igrače za to, ali ima li i momčad?