Nije teško razumjeti simpatije koji je pobudio Petar Čobanković kada je onakav sav okrugao pao u vodu i nekako se iskobeljao jednako dobre volje. No pitanje je doživljavaju li ga oni s kojima doista ima posla, seljaci s kojima pregovara, kao takvog Humpty Dumptyja, kao lik nalik na dječju igračku.

Predsjednička funkcija, u kojoj je pojava bitni dio posla, dobro je polazište za široku prihvaćenost. Srdačnost i umjereni stavovi olakšavaju identifikaciju, pa predsjednik doista postaje predsjednikom velikog broja građana iako zastupa stavove koji su manjinski.

Kod izvršnih poslova to je nešto teže. Nekada se govorilo da nakon četrdesete godine starosti svako ima lice kakvo zaslužuje: da se karakter ne može više prikriti. Kirurški i kemijski zahvati mogu, doduše, ukloniti svaki izraz, ali to se ne čini dobrim učinkom. Kod političara dolazi do strašnoga ubrzanja: teret vlasti mijenja izraz lica već nakon nekoliko mjeseci.

Neke posljedice je teško predvidjeti. Vitkost je poželjna osobina, ukazuje na dinamičnost i slično, no javni lik krupnijega Radimira Čačića, do prije nekih pet ili više godina, djelovao je dobroćudno, što je ublažavalo rječnik neumitne logike tržišta kojim se služi, a možda i prepoznavanje onoga što se smatra stilom alfa mužjaka.
Zapravo, najteže je postići ono što je osnovni cilj političara: da im ukažemo povjerenje.

Povjerenje je osnova velikog broja naših veza, bez njega ne možemo normalno živjeti, a ujedno već kao dojenčad imamo iskustvo razočarenja. I najbolje majke (odnosno očevi) ponekad odlaze ili nas vode na cijepljenje ili nešto slično. Osjećaj povjerenja mimo racionalnih odluka stoga djeluje vrlo snažno. No, povjerenje se može uskratiti. To je jako oružje.