Odluka o zatvaranju četiriju hrvatskih rodilišta, u Makarskoj, Sinju, Imotskom i Supetru, nakon što je ista sudbina prije nekoliko mjeseci zadesila i ono u Đakovu, svojevrsna je paradigma odnosa hrvatskih vlasti, kako onih državnih tako i lokalnih, prema svojim građanima. I premda su protiv te odluke zasad ustali uglavnom samo ogorčeni stanovnici Makarske, Sinja i Imotske krajine, ona po svojoj važnosti i simbolici koju sa sobom nosi zasigurno zaslužuje i širu pozornost.

Tko će preuzeti odgovornost za buduće porode u automobilima?

Na prvi pogled sve izgleda čisto i 'po zakonu'. Sporna rodilišta nemaju potrebne uvjete za obavljanje djelatnosti, i šlus! Ključ u bravu, a rodilje u Split! Ministar Darko Milinović pere ruke. Samo je, kaže, poštovao mišljenje struke, odnosno inspekcijskih službi koje je u ta rodilišta prethodno poslao. Ne želi, kaže, preuzeti odgovornost za trudnice kojima bi porod mogao 'krenuti po zlu', jer ukinuta rodilišta nemaju anesteziologa i operacijske sale. A je li spreman preuzeti odgovornost za trudnice koje će, nakon što im porod počne, iz Imotskog, Đakova, Makarske i Vrgorca krenuti put Splita ili Osijeka? Hoće li u automobilu imati sigurnije uvjete negoli u izvanbolničkim rodilištima koje je odlučio ukinuti? I što je Ministarstvo zdravstva dosad poduzelo kako bi te zdravstvene ustanove, od kojih neke postoje i duže od 50 godina, bile osposobljene za siguran porod?

I gdje su bile lokalne i županijske vlasti tih gradova i što su dosad napravile kako bi njihova rodilišta opstala? Jer priča o 'nedostaku uvjeta' nije od jučer i o njihovom se mogućem zatvaranju govori već godinama. Zar se za njihovo uređenje stvarno nisu mogla naći potrebna sredstva? Zar se ta rodilišta stvarno ne isplate? Zašto tih 700-tinjak djece godišnje i njihove majke koje su ih, umjesto u Splitu, odlučivale na svijet donijeti u svome gradu, nisu bili prioritet?

Da se misli na dobro rodilja i djece, rodilišta bi se otvarala, a ne zatvarala

Ne, kod zatvaranja rodilišta ne radi se o brizi za sigurnost žena i njihove djece, koliko god to ministar Milinović pokušavao tako prikazati. Upravo suprotno, radi se o nebrizi vlasti prema svojim građanima i njihovim osnovnim potrebama. Jer, kad bi se vodilo računa o dobru žena i djece, onda bi se ženama omogućavalo da ih rode što bliže svome domu, a ne 100-tinjak kilometara dalje. Pa se u manjim gradovima rodilišta ne bi zatvarala, nego opremala i održavala, a i otvarala nova.

Ima ovaj aktualni slučaj i još jednu dimenziju – onu o provođenju 'decentralizacije' na hrvatski način. Sve su, naime, vlade u proteklom desetljeću obećavale kako će poraditi na regionalnom razvoju i jačanju lokalne samouprave. No, što se o decentralizaciji više priča, sve je manje ima, pa je tako i odluka o ukidanju imotskoga rodilišta donesena u – Zagrebu?! Kad je, pak, riječ o zdravstvu, što je više zdravstvenih reformi provođeno, to smo kao pacijenti bili sve više prisiljeni hodočastiti u bolnice. I dok smo nekad većinu zdravstvenih usluga dobivali kod liječnika i u domovima zdravlja, kako vrijeme više odmiče, liječnici opće prakse se sve više pretvaraju u ispisnike recepata i uputnica. Kako je krenulo, uskoro ih nećemo ni trebati, a po svaku ćemo zdravstvenu uslugu – ili u bolnicu, ili kod privatnika.

Premda se kod donošenja odluke o zatvaranju rodilišta financijski razlozi nisu stavljali u prvi plan, nema nikakve sumnje da su upravo oni bili presudni. Nema, naime, tako davno kako se ravnatelj županijskog Doma zdravlja Miran Propadalo javno žalio da se na poslovanje sporna četiri rodilišta godišnje gubi šest milijuna kuna. Odnosno, ugrubo, oko dva i pol puta manje nego što je koštala odluka o nabavi cjepiva protiv svinjske gripe, koje je završilo u smeću. No zbog gubitaka na nepotrebnom cjepivu nitko nije snosio nikakve posljedice, dok će, zbog toga što porodom u svome gradu državi samo stvaraju gubitke, posljedice morati snositi rodilje. Sve u duhu populacijske politike!

Đakovačke, makarske, sinjske i imoćanske rodilje tako su, poput brojnih drugih, postale žrtvama aktualne gospodarske krize, ali i Milinovićeve zdravstvene reforme. Da je štednja potrebna, svima nam je jasno, ali da se štedjeti mora baš na porodima, s tim se mnogi od nas nikako ne mogu složiti. Zadnji smo put to doživjeli od strane šesteročlane vladajuće koalicije, koja je bila smanjila porodiljne naknade, što je upravo sadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor u to vrijeme, a i još dugo nakon toga, najglasnije osuđivala. O najnovijem smanjenju prava rodiljama na zdravstvenu uslugu koju su do jučer imale u svome gradu, Kosor se ovaj put, međutim, još ne oglašava, već tu neugodnu zadaću prepušta svome potpredsjedniku 'fajteru'.