Općine i gradovi više ne bi trebali strahovati da će zbog nasljeđivanja imovine, ali i dugova poslije smrti nekog od svojih stanovnika biti dovedeni na prosjački štap jer bi se ubuduće ovrha za dugove ostavitelja mogla provoditi samo na toj imovini, a ne kao do sada nad cjelokupnom općinskom imovinom, uključujući i njezin račun
Predlaže se to izmjenama Zakona o nasljeđivanju koji je u saborskoj proceduri.
Smrću ostavitelja koji nema nasljednika, ostavina, koja se naziva ošasnom imovinom, prelazi na općinu ili grad, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici, ali s bitnom razlikom da se nasljedstva ne mogu odreći. Time se općina ili grad stavljaju u specifičan položaj jer moraju prihvatiti pravne posljedice i za ostaviteljeve dugove te za to jamčiti svom svojom imovinom. To znači da - ne uspiju li prodati naslijeđenu nekretninu - dugove moraju platiti svojim novcem ili imovinom
U praksi se događalo da su se gradovi i općine, upravo zato što su postali nečijim nasljednikom, na temelju ošasne imovine našli u nepovoljnijem položaju od onog prije zato što su ostaviteljevi vjerovnici ostvarivali svoje tražbine nad njihovom cjelokupnom imovinom, na svim stvarima i pravima, a osobito na novcu na njihovim računima. Time se dovelo u pitanje obavljanje osnovnih zadaća jedinica lokalne samouprave.
Zakonskim izmjenama predlaže se da ostaviteljevi vjerovnici protiv općine ili grada mogu prisilno (ovrhom) ostvariti tražbine samo na imovini koja je bila dio ostavine, a ne kao do sada na cjelokupnoj općinskoj ili gradskoj imovini.
Biti nasljednik je pravo, ali ne i obveza i nitko nije dužan biti nasljednik te se zato - ako to doista ne želi biti - tog prava mora odreći.
Nerijetko se događa da se zakoniti nasljednici odriču nasljedstva zbog dugova. Po dostupnim podatcima u jedinicama lokalne samouprave najčešća su dva primjera - kada dug nastane prema ustanovama socijalne skrbi, domovima za starije i nemoćne osobe te stacionarima u kojima su ostavitelji bili smješteni do smrti, ili, pak, zbog kreditnoga i hipotekarnog zaduživanja u bankama ili tvrtkama koje se bave kreditiranjem građana, a u pravilu uz visoke kamate i hipoteku. Ima i slučajeva u kojima su ostavitelji zbog poslovnoga kraha upali u dug veći od vrijednosti njihovih nekretnina i imovine pa se njihovi zakoniti nasljednici ne žele prihvatiti nasljedstva.
Grad Rijeka, primjerice, lani je morao platiti dug koji je ostao na kreditnoj kartici ostavitelja bez nasljednika.
Suprotni slučaj je kada ošasna imovina nije opterećena dugovima pa je dobrodošla lokalnoj samoupravi. Ima primjera kada su općine i gradovi naslijedili grobna mjesta i druge nekretnine koje su nakon toga prodali.
Po Zakonu o socijalnoj skrbi, domovi umirovljenika ili ustanove koje se skrbe za starije i nemoćne obvezni su prijaviti svoje tražbine u ostavinsku masu korisnika o kojemu su se skrbili. Iako postoji načelo da te ustanove od nasljednika neće potraživati dug koji bi ih nakon nasljeđivanja doveo u gori položaj od onog u kojem su bili, nasljednici se nerijetko odriču nasljedstva i ono po zakonu pripada gradu ili općini.
Zakon propisuje i postupak kada se ne zna tko su nasljednici. U tom slučaju sud oglasom objavljenim u Narodnim novinama, a i na drugi prikladan način, poziva osobe koje polažu pravo na nasljedstvo. Ako se u šest mjeseci ne javi nijedan nasljednik, utvrđuje se da je ostavina prešla u vlasništvo općine ili grada. Pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu ili grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebivalište ili boravište te gdje je u trenutku smrti bio upisan u knjigu državljana.
