Odluke koje su se u zadnjih nekoliko mjeseci donosile u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta vezane za besplatne udžbenike i obveznu srednju školu, pokazuju da u tom Ministarstvu, ali ni u Vladi nije postojala suvisla i dosljedna politika. Obrnuto, ta politika mogla bi se opisati kao 'skakanje iz krajnosti u krajnost'.

Ideja o obveznoj srednjoj školi, koja je uključivala besplatne udžbenike, besplatan smještaj u učeničke domove i besplatan prijevoz do škole, otišla je u zaborav zajedno s njezinim tvorcem, ministrom Draganom Primorcem. Otprilike istog dana kada je 1. srpnja podnio ostavku i zajedno s premijerom Ivom Sanaderom napustio vladajuću koaliciju.

Odluka o ukidanju besplatnih udžbenika i besplatnog prijevoza izazvala je totalnu zbrku među roditeljima i u školskom sustavu.

NESELEKTIVNE SOCIJALNE PRIVILEGIJE

Ono što je mene osobno (za)smetalo u Primorčevoj obrazovnoj politici jest sklonost neselektivnoj dodjeli nekih prava u obrazovanju, kao što je bila dodjela besplatnih udžbenika za sve učenike, ali i odluka o snošenju nekih troškova školovanja srednjoškolaca.

Glavni argument protiv takve politike jest činjenica da hrvatsko društvo nije u gospodarskom smislu toliko razvijeno da bi moglo izdvajati toliko novca za sve građane nezavisno od njihova socijalno-ekonomskog položaja. Pogotovo u situaciji, koja je kod nas prisutna, kada su ekonomske i druge nejednakosti između pojedinih obitelji i slojeva izrazito velike.

Umjesto takvih odluka, Ministarstvo je trebalo razviti vrlo diferenciran sustav pomoći onim obiteljima odnosno studentima i učenicima koji bez takve pomoći ne bi uopće mogli ostati u obrazovnom sustavu. Prema tome, ako je već trebalo zbog razloga štednje smanjiti dio novca za obrazovanje, onda nije trebalo neselektivno ukidati neka prava (besplatni udžbenici, snošenje troškova prijevoza do škole, besplatan smještaj u đačkim domovima...) za sve učenike i studente.

Ministarstvo je trebalo prikupiti podatke o broju srednjoškolaca koji moraju putovati od mjesta življenja do mjesta (grada) gdje se nalazi škola te uzimajući u obzir imovno stanje obitelji tih učenika, osigurati financijska sredstva za plaćanje njihova prijevoza. Slično vrijedi i za njihov smještaj u đačkim domovima ili kod privatnika (ovo se odnosi na one učenike koji na školovanje dolaze iz udaljenih mjesta i za vrijeme školovanja borave u mjestu u kojemu se nalazi škola koju pohađaju).

ZBOG NEIMAŠTINE UČENICI ĆE ODUSTAJATI OD SREDNJE ŠKOLE

U nastaloj situaciji, ako Ministarstvo ne promijeni svoj stav ili ako roditeljima ne pomognu lokalne vlasti, prijeti opasnost da dio učenika uopće ne nastavi školovanje u srednjim školama. To bi, naravno, bilo izrazito štetno i frapantno odudaralo od društvenog nastojanja da se poveća prosječna obrazovanost stanovništva, a posebno novih generacija.

Međutim, čitava ova 'gungula' vezana za stanje u našem obrazovnom sustavu upućuje na jednu drugu pojavu u našem društvu. Riječ je o tome da značajan broj obitelji koje imaju djecu u dobi kada bi se trebala školovati nemaju dovoljno financijskih sredstava da plate školovanje. Bivši ministar Primorac predložio je rješenje po kojemu je srednjoškolsko obrazovanje obvezno i istovremeno predložio mjere državne pomoći onim obiteljima koje vlastitim sredstvima ne bi mogle školovati svoju djecu.

Gledano kratkoročno, to je prihvatljivo rješenje, ali iz obzora budućnosti nužno je obaviti preraspodjelu društvenog bogatstva, kao i osigurati dinamičan gospodarski razvoj koji će omogućiti najvećem broju obitelji da vlastitim prihodima mogu školovati svoju djecu do razine fakultetskog obrazovanja.