Čudno je to s Poljskom. Na razini popularne psihologije u zapadnoj Europi, Poljaci uživaju status što su ga imali Bosanci u nekadašnjim jugoslavenskim vicevima: predmet sprdnje i rodna gruda svega inferiornog. Tim gore što se za Poljake ne veže nikakav osobiti smisao za humor. S druge strane, Poljska se od svih zemalja istočne Europe koje su zbirno inicirane u Europsku uniju 2004. godine najviše trsila oko što tješnje integracije. I dan danas za briselskim stolom europski lideri mogu očekivati nepodijeljenu podršku Poljaka, kao što se to pokazalo i u slučaju posljednjeg samita početkom ovog mjeseca kada su se članice Unije zavjetovale konsolidirati fiskalne politike i staviti ih pod nadzor europske središnjice. Premda je Poljska imala najmanje razloga za takvo što.

Naime, iako im je prosječna neto plaća u 2010. iznosila 618 eura, zemlja je jedna od najbrže rastućih ekonomija Europe i jedina koja se može pohvaliti činjenicom da je nije zahvatila globalna recesija. U kobnoj 2009. zabilježili su najveći rast na Starom kontinentu, a i predviđanja nisu ništa slabija: Poljska će u 2012. rasti 2,5 posto, za razliku od ostatka Unije sa 0,6 u najboljem slučaju. Prošlu je godinu zaključila sa 3,8, stoji u izvještaju MMF-a.

Koja je tajna Poljaka? Nekoliko ih je. Prvo, svjetska ekonomska kriza najžešće je opalila države koje su punile budžete međunarodnom trgovinom. Poljska nije veliki izvoznik, barem ne srazmjerno svojoj veličini, no čak i tom slučaju izuzetno je profitirala od fleksibilne nacionalne valute. Ključna riječ glasi: domaća potrošnja. Sa 38 milijuna stanovnika, poljska ekonomija ima izrazitu brojčanu prednost koju je itekako iskoristila – svoj je rast bazirala na domaćem tržištu.

Drugo, kada je recesijski cunami poplavio državne riznice u svijetu, Poljska je imala dovoljno manevarskog prostora – zbog malog proračunskog deficita – da popusti fiskalnu disciplinu i stimulira ekonomiju. Istina, manjak u budžetu je porastao s dva na sedam posto u 2009, no to nije utjecalo na vrijednost poljskih državnih obveznica na tržištu kapitala. Investitorsko povjerenje ostalo je nepoljuljano zbog toga što je Varšavi odobren povoljan fleksibilan kredit MMF-a (30 milijardi dolara) koji vlada Donalda Tuska nije niti dotaknula. Nije odmoglo ni to što Poljska barata odlično kapitaliziranim i profitabilnim bankarskim sektorom.

U vremenu kada euro puca po šavovima i proklinju ga kako jake europske ekonomije (jer ih monetarna unija prisiljava na spašavanje vlastite valute u problematičnim zemljama), tako i one najslabije (jer im jaki euro i dugovi u valuti koja ne odražava stvarnu snagu njihovog gospodarstva dodatno otežava proces oporavka), Poljska se svejedno želi pridružiti eurozoni. Prognoza je 2015, no pitanje se nameće samo od sebe: zašto, pobogu?!

Sve više poljskih ekonomista vidi suicidalnost u donedavno romantičnoj i profitabilnoj ideji pridruživanja zajedničkoj europskoj valuti. Naime, kako kaže jedan od njih, zdrava poljska ekonomija prihvaćanjem eura prihvatit će i dugove koji nikada neće biti vraćeni. Moglo bi im se dogoditi da završe upravo kao i ostatak eurozone. U prilog im ide i javno mnijenje koje je ovih dana izrazito nesklono prihvaćanju eura – čak 75 posto

Poljaci su se urezali u američku i europsku percepciju kao sitni prevaranti, alkoholičari, radna snaga za najprljavije poslove i općenito kao ljudi koji će učiniti sve ne bi li pobjegli iz svoje zemlje i masovno naselili razvijenije dijelove Europe, na zgražanje lokalnog stanovništva. I sami su nerijetko tome pridonijeli manjkom samosvijesti i viškom samoprijezira na stranom terenu. No, situacija se polako, ali sigurno obrće. Poljska je valove krize dočekala surferskim daskama i od zemlje dubokih emocija pretvara se u zemlju dubokih džepova.