Ovih se dana masovno lajkalo:

‘Mislim da je Vjekoslava Huljić hrvatskoj ženi naudila više nego svi hrvatski šovinisti zajedno. Nalijepila joj je da se realizira isključivo kroz brak, majčinstvo, da dopušta da je gaze i emocionalno zlostavljaju... A sad kroz ovu sirotu Rozgu poziva muškarca da dođe po ženu ‘ko slavljenik po tortu’... Ma daaaaj, molim te! Nikad nisam mislila da ću reagirati na ovakav treš, ali negdje čovjek mora podvući crtu. Zbilja je vrijeme da prestane zaglupljivanje. Žene, ispljuskala bi vas. A Vjekoslavi ustavno oduzela pravo na slobodan govor.’

No, što se tu zapravo lajkalo? Koliko ja vidim, lajkalo se generalno to da su Rozga i Huljići ‘treš’ i da je njihova muzika ‘zaglupljujuća’. Nisam baš primijetio da se puno tko potrgao od navođenja daljnjih primjera pjesama iz manufakture Huljićevih u kojima se žena ‘realizira isključivo kroz brak, majčinstvo’ ili ‘dopušta da je gaze i emocionalno zlostavljaju’: izjava Remi je iskorištena samo za još jedno plebiscitarno dizanje glasa protiv dominacije Huljićevih hrvatskim popom, ništa više.

I tako, rulja s vilama i bakljama je zamarširala, gazeći mogućnost ikakve trezvenije rasprave o, realno, jedinom zanimljivom pitanju u cijeloj priči – onome je li Vjekoslava Huljić uistinu naudila hrvatskoj ženi ili ne.

S tim da, naravno, ni sama Remi nije otvorila put ka nekoj konstruktivnoj ili nijansiranoj debati – ta pogledajte samo još jednom tu prvu, najblaže rečeno hiperboličnu rečenicu. Ajde da je rekla da hrvatske žene općenito pričinjavaju same sebi više štete nego svi hrvatski šovinisti, to bih još shvatio (kao muškarac ne bih ulazio u to koliko je teza točna, ali žene to u svakom slučaju znaju često tvrditi). No, ne znam koliko baš ima smisla izdvajati Vjekoslavu Huljić kao nekog ključnog krivca – ako svaki ženski tabloid ženama poručuje da se mogu realizirati samo kroz brak i majčinstvo, a žene se od malih nogu uči tome što je ‘ženstveno’ a što ne? Ali eto, koga briga za to, laka meta je najlakša meta.

Čovjek bi se ponadao barem od feminističkog portala kao što je Vox Feminae da će povući raspravu u nekom plodonosnijem smjeru, ali jok, Nora Verde se u svom tekstu bavi uglavnom likom i djelom Tončija Huljića i njegovom ‘masovnom proizvodnjom glazbene bižuterije’, a to da su njegove pjesme ‘natopljene seksizmom i šovinizmom’ – nije potkrijepljeno niti jednim jedinim primjerom osim novog Rozginog singla.

Pritom je zanimljivo kako je, na istom tom feminističkom portalu, prije dvije godine objavljen afirmativan tekst o Rozgi! U kojem između ostalog stoji: ‘Pogledajte samo pažljivo taj video, poslušajte pažljivije te riječi. Vidite li vi i koliko tipova u publici? Ma to su curke u EKSTAZI. One se UISTINU poistovjećuju s rečenicom ‘Ja sam majka, žena, kraljica, a ti mali, odjebi’. Nema više cmoljenja ostavljenih curki. Žica koju je Rozga, odnosno bolje rečeno Vjekoslava Huljić, pogodila, još će godinama titrati, i bude li se potencirala, uistinu će učiniti neke pomake u glavama tih istih žena i one će sve više odbijati biti privjesci.’

U redu, taj tekst nije napisala Nora Verde, i na prvi pogled bi mogli reći da, što sad, portal je otvoren za dijametralno suprotstavljena mišljenja, i da je takav pluralizam za pohvalu. I je! No što pak reći na moment kad autorica pripomene: ‘Nora Verde u jednom razgovoru ukazala mi je na činjenicu da se Jelena Rozga sa svojom ‘Bižuterijom’ premetnula u svojevrsni emancipatorski role-model mladih Hrvatica.’ Hmmmm?!?

Što se to u dvije godine dogodilo Jeleni Rozgi da se – prema, je li, Nori Verde – iz ‘emancipatorskog role-modela’ transformirala u dilericu seksizma i šovinizma? Je li se možda Verde kaje zbog preishitrenog ispada poptimizma? Ili možda i dalje stoji pri svojoj tvrdnji o ‘Bižuteriji’, ali je smatra anomalijom u Rozginom/Huljićkinom opusu?

Na ta pitanja u njenom tekstu nećete naći odgovore. Kao što nećete naći ni bilo kakvu analizu opusa Vjekoslave Huljić… Možda i upravo zato što bi joj takva analiza pobila dobar dio teza?

Mislim, okej, ne sporim da je to sa slavljenikom i tortom izuzetno blesav stih, ali sve u svemu tekst Rozgine ‘Nirvane’ (A+ za naglasak na zadnjem slogu, BTW) mi djeluje… poprilično bezazleno? Stih kao što je ‘Ma uđi ko pobjednik na svoje i uzmi što je tvoje, s dozvolom’ bi bio problematičan jedino u slučaju da su sve Rozgine pjesme u stilu, štajaznam, ‘Rodit ću ti ‘ćer i sina’, i naravno da vas nitko ne sprječava da zamišljate kako je u svim Rozginim pjesmama žena ponizna čuvarica doma, stroj za rađanje djece i tome slično, samo…

Kako bi se onda tu uklopila ‘Bižuterija’, čije ‘žena, majka, kraljica’ nije ponizno prihvaćanje društvene uloge nego - borbeni poklič? Što ćemo onda sa ‘Solo igračicom’ (‘Jer od svih muškaraca nikad oslonca/ Oduvijek sam bila i ostat ću ja, solo igračica’)? Ili naprimjer s ‘Razmaženom’, gdje u spotu Rozga ostavlja tipa na dan vjenčanja – a da za to čak ni ne daje nikakvo objašnjenje osim, ono, vlastitog kaprica?

Pa onda imamo Magazin, i ‘Luzera’ (‘Što me gledaš, vraćam ti/ Poniženja, uvrede/ Pa da vidiš kako je’) i bezbrižno promiskuitetnu ‘Još se ne bi udala’, pa i ‘Muško bez karaktera’, gdje patnje protagonistice više djeluju kao uvertira u ostavljanje nevjernika – kao u, recimo, Rozginoj ‘Djevici’ – negoli kao uvertira u doživotno trpljenje poniženja.

U pjesmama Vjekoslave Huljić ima svakakvih poruka, ali u njima se žene u pravilu NE mire s pasivnim gutanjem govana do kraja života, nego uzimaju stvari u svoje ruke i kuju vlastitu sreću, na različite načine i s različitih ishodima, kako god znaju i umiju i žele (uključujući i – zašto ne – zasnivanje obitelji s djecom! Znate da neki ljudi jednostavno vole imati obitelj i djecu, ne?).

Kako točno te poruke djeluju na djevojke i djevojčice koje obožavaju Rozgu – to mogu znati samo telepati. No, ako u ringu imamo ljude koji NISU telepati, onda njihove tirade o ‘trovanju mladih umova’ i sličnome mogu zvučati samo… Pa, u najmanju ruku, jebeno patronizirajuće.