INTERVJU

Žene su vječna inspiracija!

16.01.2016 u 01:49

Bionic
Reading

O ljubavi za cijeli život, imaginarnom doručku s Caveom, chicken danceu, vjenčanom prstenu, nepismenom vuku, stvaranju i umiranju, anđelima čuvarima, robnoj razmjeni, zatucanosti, uspjehu, Fridi Kahlo...pričalo se u protekloj godini na ModaKomoda blogu!


Ovaj ću post posvetiti mojoj omiljenoj rubrici na ModiKomodi - intervju. Odlučila sam napraviti mali presijek svih razgovora s meni dragim ljudima, umjetnicima i osebujnim personama koje sam objavila u 2015. godini. Dok sam ga radila, shvatila sam da su većina mojih sugovornika žene (sasvim slučajno). Usudila bih se reći jako inspirativne žene...i pokoji frajer! Nadam se da ćete uživati!


Cijeli intervju pročitajte na linku: Josipa Lisac, Sara Renar, Ida Prester

photo: Željana i Tessa Matošić, Marcella Zanki, Luka Nižetić


MK: Koja je vaša definicija ljubavi?
Josipa: Ljubav se definitivno živi. Ja sam srećom svoju ljubav živjela i još uvijek ju živim. Sad će meni netko reći: 'Kako? Ali smrt vas je razdvojila. Uzela ti ga je.' A ja ću reći: 'Pa i nije. Jer koliko mi je toga ostavio!' Prije nisam mogla ni promisliti o jednoj takvoj dimenziji ljubavi. Duhovnoj. U odsutnosti. Ne mora se dvoje ljudi nužno vidjeti i dodirivati da bi se osjećali. Ljubav uzima i daje istovremeno. To je prava ljubav. Ona se živi i gotovo.

MK: Da imaš priliku stvarno doručkovati s nekim 'velikim' čovjekom. Tko bi to bio?
Sara: Vrlo rado bi popila kavu s Nickom Caveom.
MK: Što bi mu pripremila za objed?
Sara: Spremila bi mu jedan fini rižoto. Varijanta mare e monti
MK: Što bi ga pitala uz mare e monti rižoto?
Sara: Rado bi s njim popričala o načinu na koji radi i kako razmišlja, kako kreira stvari, kako se razvijao iz albuma u album i kako taj stvaralački proces teče? I na kraju, kako ostati zdrave glave u ovom poslu?

MK: Zašto Roko?
Ida: Zvuči nepretenciozno. Nije Val, Svemir, Vjetar, što bi se možda od mene očekivalo. :) Da je Dalmatinac nikad mu ne bih dala to ime. U Srbiji je Roko totalna egzotika. Čuli su samo za Roka Sifredija. Njima je to ime više za nekog kućnog ljubimca. A s obzirom da moji ljetuju na Hvaru, neka je barem Roko kad je već Srbin. Zamisli da je Jovan ili Nemanja. Gadno bi mu bilo. Čudna priča, ali je Roko.


Cijeli intervju pročitajte na linku: M.O.R.T., Marina Karamarko, Tina Vukov

photo: Marcella Zanki, privatni album, Luka Nižetić


MK: Što te najviše muči u sredini u kojoj živiš? Koje bi ti stvari promijenio?
Kikos: Uvik gledan kako nešto napravit bolje. Svi iz benda smo okruženi ljudima s kojima nam je dobro pa se često začudim kad dođu neki ljudi sa strane koji nisu hipijevski nastrojeni. Mi smo uvik svi za jednog, jedan za sve. Kad jedan ima, imaju svi. Jako mi je teško svatit način razmišljanja - ako ću ja tebi nešto napravit, moraš i ti meni.
Mile: Nikad se ne stavljam u poziciju nekoga koji nešto mijenja jer ne znam hoće li to drugome odgovarat. Muče me iste stvari koje muče i ostale Balkance. Neki dan sam se, gledajući film XXX s Vin Dieselom u kojem bacaju neko oružje na Moskvu, zezao kako bi tako trebalo s naša tri velika grada - Zagreb, Beograd i Sarajevo. Pa sve ispočetka.
Zvrk: Problem je uvik taj šta bi tili prominit ljude oko sebe, a to je teško. Na većoj skali je to sistem, a to je još teže. Isti dan bi se odreka moći jer to donosi veliku odgovornost. Ja volim minjat stvari svojim primjerom u mikro svijetu. Pokušavam živit u momentu.
John: Na prvom mistu mi smeta tupilo ljudi. Fiksiranje na potpuno nepotrebne stvari, a zapostavljanje onih važnijih. Da imam političku moć zaposlio bi sve mlade ljude da se klone kompjutera i šanka i da, uz pismu, provedu neke radne akcije. Virujem da bi se to i njima svidilo. Da dignu guzice i zasade njivu kumpira i nahrane ljude. A to je ništa lakše.

MK: Kako si postala DJ-ica?
Marina: Sve je počelo negdje 2014/2015 kada sam nakon stvarno puno izlaženja po partijima poželjela napraviti svoj prvi mix cd. Tada su softweri za mixanje bili tek u povojima i malo sam prčkala po tome dok mi prijatelj nije posudio svoju mixetu. Neko vrijeme sam samo gledala u nju i pitala se: 'A šta ću sad!' :D Na fakultetu gdje sam studirala, imali smo kantinu gdje su ljudi pili kave i učili dok je u pozadini svirala muzika. Tu je bila i mala prostorija s raznom opremom u koju bih virila svaki put kad bi tuda prošla. Jedan dan sam se odvažila i otišla dekanu, pitala ga zašto nitko ne koristi taj prostor. On mi je samo dao ključeve i rekao: 'Evo koristi ti.' Tu su krenuli moji prvi koraci.


Cijeli intervju pročitajte na linku: Nera Stipičević, De tour, Jadranka Ivaniš Yaya

photo: Doris Fatur, Luka Nižetić


MK: Je li bio trnovit taj put do velikog grada i njegovog 'priznanja'? S kojim si se predrasudama morala boriti?
Nera: Za mene jest. Čim bih progovorila, smjestili bi me u neku kategoriju u svojoj glavi. Zato mi gluma na početku nije ni padala na pamet. Mislila sam da to nije za nas 'odozdo'. Al' kako sam oduvijek borac koji sluša taj neki svoj unutarnji glas, nisam se dala smesti. 'Bolje ikad nego nikad!', rekla sam si. I svaka moja odluka, bilo da je vezano za glazbu, ples ili glumu, pokazala se ispravnom.

MK: Što bi sve legalizirala?
Yaya: Prostituciju i marihuanu jer bi to omogućilo bolju kontrolu, plaćao bi se porez, smanjio bi se kriminal. Mogao bi se izraditi registar uz pomoć kojeg bi se radilo na prevenciji. Uvela bih da djeca mogu birati kako će se školovati. Nije normalno da meni dijete sjedi u školi šest sati, pa onda dođe doma i uči još tri. Sustav je zastario, djeca su pasivni promatrači dosadnih predavanja, bole ih leđa, dosadno im je, iscrpljena su. To je kontraproduktivno. Nema potrebe da se tlačimo, a dosta se tlačimo, u svim mogućim sferama života.


Cijeli intervju pročitajte na linku: Ivan Dečak, Luka i Petra Nižetić, Tijana T

photo: Luka Nižetić, Jakša Jukica, Marcella Zanki


Ivan:
Najbolje što radim u životu je...najbolje plešem sa svojom kćerkom Ditom, umišljamo si da smo najbolji plesni par na svijetu, a zapravo to je najobičniji chicken dance.

Luka: Koje stvari ne voliš raditi?
Petra: Jesti tripice, peglati košulje, imati posla s brojkama, čistiti dlake iz sifona, čekati da se upali zeleno na semaforu za pješake, zvati službu za korisnike, skidati šminku, ogovarati, plesati na lošu mjuzu. A ti? Ne voliš biti sam, buditi se rano...nastavi niz.
Luka: Znam te, znaš me. Ne volim prati suđe na ruke jer mi je kuhinja niska i bole me leđa, pokisnuti u džemperu jer me bocka i čini mi 'gricule', plaćati račune, čekati u redu, tražiti daljinske od tv-a, ljutiti se jer me to čini tužnim, kad mi žena na kasi prvo daje namirnice a tek onda vrećicu, ne volim se rugati ljudima.

MK: Koja su ti omiljena mjesta u Beogradu? Restorani? Kafane i naravno klubovi?
Tijana: Živim blizu Gulija, to je mesto koje opstaje već 20 godina koliko me pamćenje služi. Počelo je kao nekakav kul urbani bar, a već jako dugo je dobar italijanski restoran. To mi je druga kuhinja. Dijagonala i stari dobri Zaplet su nezaobilazni ako pričamo o restoranima. Od kafana preporučujem Savski Ekspres, Proleće i Hercegovinu. Ćevape samo kod Cice i u kafani Čubura. Volim kafe koji se zove Centrala, podseća me na neki stari Beograd. Obožavam Liquid bar i kafu i čajeve u Kofeinu. Inače nisam ljubitelj barova i kafea, kod mene u životu se iz restorana ide pravo u klub na žurku. A kad smo kod žurke...na žurke se u Beogradu ide da se doživi, teško to može da se prepriča. Legendarni brod 2044 je uvek na vrhu moje liste favorita i leti i zimi. Ako želim ozbiljan adrenalinski šok onda idem u Drugstore, to mesto je toliko intenzivno da ne znam kako uopšte postoji u realnosti. Ponekad svratim u Tube koji je dugo godina bio jedini ozbiljan andergraund klub u gradu.


Cijeli intervju pročitajte na linku: Josip Hubzin, Antonia Matković Šerić, Zrinka Barbarić

photo: privatni album, Luka Nižetić, Jure Perišić


Antonia: Najvrijednije što imam je moj vjenčani prsten i onaj ko mi ga je dao. Kada umrem nadam se će sve biti prepuno Ben & Jerry's sladoleda, da ću hodati po oblacima od chedar pop-corna i sve to dijeliti s nekim dragim ljudima.

MK: Koji je ostao tvoj najveći strah, čega se užasavaš?
Zrinka: Iako nije popularno citirati Bibliju i pozivati se na kršćanstvo, moram istaknuti primjer Krista koji se bojao umrijeti. Mislim da je to jedan od najdivnijih primjera kako je u redu osjećati strah. Ja se užasavam ljudi koji se ne suočavaju sa strahovima. Isto tako se užasavam i društva koje uči da se jedan spol boji svega, a drugom brani da se boji ičega.