Bili ste prošlog ponedjeljka u Zračnoj luci Zagreb među desecima tisuća navijača da biste pozdravili Veroniku Jurišić (39), Antoniju Orlić (39) i Paulu Vrdoljak (35), hrvatske reprezentativke, koje su se tog dana s trenerom Draganom Jakovićem i liječnikom Pavlom Vlahekom vratile iz francuske Albe, gdje su turbo uspješno nastupile na 25. europskom prvenstvu u ultramaratonu? Čuli ste kad je voditelj svečanosti povikao: ‘Dame i gospodo, ove su cure pomakle osobne i hrvatske granice. Veronika je istrčala fantastičnih 223,379 kilometara, Antonija je stigla do 209,001 kilometara, a Paola do 204,577! Imamo tri cure u Top 25 u Europi, jednu u Top 10! Sve tri su prošle 200 kilometara i i jedine su u Hrvatskoj, u muškoj i ženskoj konkurenciji, koje su istrčale takvu duljinu!’

Nažalost, najava koju ste pročitali plod je mašte jer naše ultra atletičarke i atletičari ne žive živote javnosti i medijima milijih sportaša, za njihove pripreme i odlaske malo tko zna, dočeci nakon uspjeha su skromni, a već sutradan su na svom radnom mjestu jer profesija ultramaratonac u nas ne postoji. Veronika, po obrazovanju kroatistica i komparatistica, voditeljica je timova prodaje na portalu Mojkvart; Antonija, po obrazovanju kriminalistica, radi u McDonald'su; a jedina Paula radi u struci – dentalna je tehničarka. Sve tri su članice Atletskog kluba Sljeme.

‘Mali dočeci su najljepši, a da vam pravo kažem, od velike pompe samo bi nas boljela glava. Iako malo pažnje, ako bi to donijelo pomoć za nove trkačke podvige, ne bi smetalo’, kaže Paula, kojoj je ovo bila prva ‘all day long utrka’, usput se ispričavajući što šmrca: 'Nakon ovakvih napora uvijek vam malo padne imunitet, ali to je za dan dva gotovo.'

Trkačice su veliku podršku imale u svom liječniku Pavlu Vlaheku i treneru Draganu Jankoviću

Paula se najkraće pripremala za ultramaraton, a od odluke da prihvati poziv Dragana Jankovića do nastupa, prošla su samo tri mjeseca.

‘Za razliku od Veronike i Antonije, nisam imala iskustva s takvim utrkama i kad je Dragan to spomenuo, pitala sam ga je li normalan. No prevagnula je znatiželja. Prethodno sam na njegov prijedlog u svibnju otrčala 100 kilometara, pa je očito imao povjerenja u mene. Godišnji sam odradila na Durmitoru, tamo smo počeli dizati kilometražu, ali moju pripremu ometale su ozljede. Sva sreća što sam i biciklistica pa sam radila s tom kombinacijom. Ali Janko je zbilja složio lud program: spojio je Grawe noćni maraton i sljedeće jutro samoborski Eko trail maraton, potom popodnevne i jutarnje treninge', priča pogledavajući na sat trkačica koja je do nedavno bila suvlasnica dentalnog centra, a sad je zaposlenica istog.‘Radili smo po 16 sati na dan. Sad radim 9, ali mogu uživati u onom što volim. Recimo, trčati 24 sata u komadu’, smije se.

Treninge nije lako pospremiti u poslovni dan, ali zato postoji i noć. Paula je trailašica i biciklistica, a prvenstvo u Albi se održavalo na stadionu na kojemu se samo nižu krugovi.

‘Bojala se monotonije tih neprestanih ponavljanja krugova. Ali okrenuli smo priču, nisam mislila o kilometrima, nego sam ta 24 sata podijelila na male darove. Recimo, kad stignem do 50, popit ću kavu ili na 100 ćemo Janko (Dragan Janković) i ja popiti pivo. Pa ručak, večera... I tako prolazi vrijeme. Kriza nisam imala, ali da sam na kraju bila iscrpljena, jesam’, kaže, a za pitanja o društvenom vrednovanju uspjeha samo dobaci: ‘To se sve radi iz jake unutarnje motivacije. Ili se ne radi.’

Antonija je godinu dana prije Albe odlučila da će trčati cijele godine, svaki dan, a u 365 dana odradila je 380 treninga. Počela je trčati 2002., kad je došla iz Novske u Zagreb. U početku orijentacijsko trčanje, a onda su se dužine počele povećavati, a uspjesi nizati jedan za drugim.

‘Ovo mi je treća utrka na 24 sata i otprilike već znam kako funkcioniram, pa sam isplanirala da u prvih 12 sati prođem 120 km. Muke su počele iza ponoći. Mučila su me koljena, zatim mi se vrtjelo, a nakon toga sam završila na spavanju. Nakon 20 minuta bila sam kao nova, počela sam trčati i bilo mi je super. U neko doba jutra kad sam shvatila da ću imati tih 200 kilometara prije plana palo mi je na pamet da kad prođem 200 kilometar sjednem i čekam dok oglase da je isteklo 24 sata. Ali kad sam prošla 200, ipak odlučila šetati još sat vremena. Puno je lakše trčati nego hodati’, prisjeća se. A monotonija? Imala je, kaže, MP3 napunjen na 15 sati rada, onih 9 je odmarala uši.

‘Naravno da primjećujem razliku u tretmanu nas i nekih sportaša iz drugih zemalja. Recimo, kolege iz Švicarske zaposleni su u njihovoj vojsci. Talijani imaju neki slični program. Kod nas je tako kako jest pa vas ne iznenadi kad vam kao prošle godine za odlazak deveteročlane ekipe na jedno natjecanje svima zajedno daju 7000 kuna’, smije se.

Ono u čemu se Paula i Antonija slažu od prve jest da je se nitko po načinu trkačkog života ne može mjeriti s primadonom hrvatskog dugoprugaškog trčanja Veronikom Jurišić. Ono što je ona postigla, nikome nije pošlo za rukom: jedina je pobijedila na državnom prvenstvu sve muškarce u nekoj disciplini i jedina drži hrvatski rekord u nekoj disciplini koji je bolji od muškog!

‘Njoj poseban trening nije ni potreban. Kad netko tri godine za redom ima 12.000 istrčanih kilometara godišnje, sve je rečeno’, kažu.

‘Istina je, kod mene ne postoji dan bez trčanja. To je moj stil života. Trčim od kuće do posla, ali između Folnegovićeve i Vlaške ubacim Jarun. Trčim na Sljeme. Ima tu i smiješnih zgoda. Recimo, jednom sam se sa Sljemena u trkačkoj opremi spustila do trgovine cipela, kupila štikle, stavila ih u ruksak i otrčala dalje. Ili kad na roštilj s prijateljima u Zagorju dođem iz Zagreba trčeći, kad u trknem u Ikeu ili odem na team building u Jasku trčeći’, smije se.
Veronika je već dan nakon otrčana 24 sata u Albi, trčala u Zagrebu sa svojom Salomon školom, a poslije si je još dodala malo trčanja s prijateljima iz AK Sljeme.

‘Dvadeset, inače mi je dnevni prosjek 40 kilometara. Mislim da hodam jedino kad sam u uredu. Možda sam izuzetak u Hrvatskoj, ali u svijetu ima puno primjera takvog životnog stila kod ultramaratonaca. No, nismo mi isključivi. Svi mi živimo dva života i ja ne volim svoj trkački više od građanskoga. Volim oba i ne bih se odricala niti jednoga. Umijeće ih je uklopiti, a tu mi puno pomažu kolege s posla. I nije to priča o velikom odricanju, što me često pitaju. Kako govoriti o odricanju kad mi je trčanje apsolutno uživanje’, priča. Ako se u maratonu 'udara u zid' na 30. kilometru, koliko se puta udara u 223, koliko ih je istrčala, pitam. 'Dovoljno', kaže.

‘Meni je ovo treća ultra 24 sata i ovoga puta sam je odradila bez većih problema. Ima jedna razlika između maratona i ultre. Ako lupite o zid u maratonu, najvjerojatnije vas neće napustiti do kraja, dok u ultri krize i zidovi dolaze, mijenjaju se i prolaze. Nikad ne znate kad će i kako beast, kako to kažu trkači, udariti. Meni je ovaj put kritično bilo ujutro, ali prebrodila sam.’

Veronika ne samo da stalno trči, nego i trči raznolike treninge i različite discipline.

‘Nekako su mi 100 kilometara najdraži, puno su brži od ovih 24 sata. Volim maratone u svim oblicima, od natjecateljskih do turističkih. Upravo sam ove godine otrčala svoj 100. maraton i srušila u 40. godini svoj osobni rekord, što nije baš često. U Albi smo trčali krugove na stadionu, ali ja sam se toliko ufurala da mi monotonija nije smetala. Ipak, sad kad mislim, puno više volim trčanja-putovanja. Jedna od želja je da istrčim Spartathlon, od Atene do Sparte, 243 kilometra. E, to je prava pustolovina’, kaže.

Kad ovo budete čitali, Veronika će trčati Ljubljanski maraton, a sljedeći planovi s Antonijom i Nikolinom (još jednom ultrašicom) su odlazak u Španjolsku na 100-kilometarsku utrku. A onda Belfast, srpanj 2017. Nova Europska ultra 24.

Možda tada onaj doček na Plesu ne bude samo stvar mašte.