Nakon što je Vlada u priopćenjem kritizirala program kandidatkinje za Vrhovni sud Zlate Đurđević, ona se danas oglasila priopćenjem koje prenosimo u cijelosti:

Neovisnost od politike nije tema mog programa niti pitanje hrvatskog sudstva u sadašnjem trenutku. U cijelom programu, ne dovodim niti u jednom rečenicom u pitanje neovisnost hrvatskog sudstva. Moj citat koji se navodi iz Ljetopisa u kojem sam napisala rečenicu: “U postojanje odgovarajućeg normativnog i institucionalnog okvira za neovisnost hrvatskih sudova ne treba sumnjati, a parlamentarna većina mora znati da mehanizme za sprečavanje političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka treba jedino jačati.“ ne govori protiv mog programa već mu ide u prilog i potvrđuje sadržaj i njegove ciljeve.

Kako sam navela upravo “traganje za apsolutnom neovisnosti sudstva“ u odnosu na sudsku granu vlasti, dovelo je do gubitka iz vida jedno drugo, ključno načelo, a to je odgovornost. Odgovornost sudstva za svoj rad, te odgovornost zakonodavne i izvršne vlasti koje građani biraju na izborima za stanje u sudstvu.

Ističem da se izbor sudaca u ustavnim demokracijama temelji se na tri elementa: sudačka neovisnost, demokratski legitimitet te sustav kočnica i ravnoteža (vanjska kontrola). U Hrvatskoj je prvi element zajamčen i o njemu uopće ne govorim u dijelovima koji se citiraju, što proizlazi i iz naslova “Sudstvo kao grana vlasti bez demokratskog legitimiteta te bez kočnica i ravnoteža“.

Prikazivanje sustava izbora u zapadnim demokracijama (Britanija, Francuska, Njemačka, Belgija i Nizozemska, SAD), a tome je svakako trebalo dodati i Austriju, susjednu uzornu demokraciju sa jednim od najboljih europskih pravosuđa, u kojima suce bira zakonodavna i izvršna vlast je služilo u svrhu dokazivanja demokratskog legitimiteta sudstva i uočavanja njegovih prednosti: a) transparentan i otvoren postupak za javnost, b) postojanje odgovornosti za izbor sudaca.

Radi se o implementaciji dva najvažnija ustavna načela: a) demokratskom utemeljenju sudske vlasti iz čl. 1. st. 2. Ustava prema kojem sva vlast proizlazi iz naroda, a koji zahtjeva da građani moraju moći u okviru demokratskog izbornog sustava utjecati na stanje u pravosuđu; b) načelo diobe vlasti iz čl. 4. st. 2. Ustava koja uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti odnosno sustav kočnica i ravnoteža. Ova dva elementa osiguravaju sprječavanje koncentracije prevelike vlasti u rukama jedne grane vlasti što vodi u neodgovornost i zloupotrebu vlasti.

U državama u kojima postoji posebno tijelo koje bira suce, kao što je naše Državno sudbeno vijeće (od 11 članova 7 su suci), u njemu je osiguran demokratski legitimitet kao i transparentnost kroz veći broj članova koji su zastupnici, predsjedanjem od strane predsjednika Republike u parlamentarnim sustavima kao primjerice u Italiji ili izborima članova koji su suci ili odvjetnici od strane parlamenta kao u Španjolskoj. Neke države traže za izbor članova državnog sudbenog vijeća kvalificiranu većinu u parlamentu čime se jamči da njihov izbor neće biti rezultat trenutne parlamentarne većine.

Ono što predlažem u svom programu svakako nije izbor sudaca od strane politike jer nemamo pravnu kulturu koja poštuje sudačku neovisnost te bi obavljala imenovanja po političkim kriterijima. Stoga je u našim političkim prilikama sadašnji sustav bolji, i ne može se usporediti sa izborima sudaca od strane Državnog sudbenog vijeća iz devedesetih godina. Međutim, došli smo do točke kada treba zajamčiti i druga dva elementa nužna za izbor sudaca u ustavnoj demokraciji, demokratsko načelo te sustav kočnica i ravnoteža.

Ono što je bitno je da se uspostavi transparentan postupak izbora sudaca u kojem će biti moguće javno otkriti svaki sukob interesa i nepotizam te koji će osigurati izbor po kriteriju stručnosti i integriteta što sada nije slučaj. To je sigurno najvažniji dio reforme pravosuđa. Međutim, pozivam da se počnemo baviti ciljevima koje sam postavila u svom programu a koji se odnose na: uspostavljanje objektivnih kriterija za izbor sudaca koji sada ne postoje ukidanjem testova koje provode sudačka tijela po vlastitim kriterijima, uzimanje u obzir uspjeha na studiju te dosadašnjeg znanstvenog i stručnog rada, uvođenje i poštivanje instruktivnih rokova za vođenje postupaka radi sprječavanja dugotrajnosti vođenja postupaka, uvođenje permanentne edukacije sudaca i uključivanje pravnih fakulteta, stvaranje odgovarajućih uvjeta za rad sudaca, potpuna digitalizacija sudskih postupaka, transparentnost sudskih postupaka i dostupnost svih sudskih odluka javnosti, ukidanje unutarnje neovisnosti sudaca odlučivanjem na sjednicama umjesto u konkretnim predmetima, omogućavanje ujednačavanja sudske prakse kroz odluke Vrhovnog suda RH.

Veliki dio ovih ciljeva ovisi o suradnji sudaca, zakonodavne i izvršne vlasti, međutim predsjednik Vrhovnog suda je nezaobilazni faktor reforme i njegove ovlasti te upravnu strukturu kojom upravlja ne treba podcjenjivati. Upravni ustroj VSRH obuhvaća brojne upravne jedinice koje omogućuju predsjedniku Vrhovnog suda da obavlja posredan i neposredan nadzor u sudskim postupcima nižih sudova u odnosu na njihov tijek i na zakonito i pravovremeno obavljanje sudskih radnji, i da utječe na učinkovitost rada sudova, on je predsjednik Upravnog vijeća Pravosudne akademije i stoga ima važne ovlasti vezane za edukaciju sudaca te ima odlučujući utjecaj na javnu dostupnost sudskih presuda. Stoga, njegove ovlasti ne treba svoditi na pokretanje postupaka za stegovnu i etičku odgovornost sudaca. Krajnje je vrijeme da i sudstvo i politika počnu djelovati isključivo u javnom interesu.