Kad se Raspudićeve tri niti međusobno isprepletu, dobiva se osam mogućih kombinacija: HTS, HTK, HPS, HPK, JTS, JTK, JPK, JPS. Predstavljajući tu svoju teoriju na nedavnoj tribini u Dubrovniku u samostanu sv. Klare, Raspudić je, kako piše Dubrovački dnevnik, istaknuo da se u Hrvatskoj izoštrava borba između Jupeka (JPK - Jugoslaven, permisivan, kapitalist) i Hatesa (HTS: Hrvat, tradicionalan, socijalan).

Profesor Žarko Puhovski smatra da je profesor Nino Raspudić u tom svom kreativnom tkanju pobrkao kriterije. 'Raspudićeva podjela neobična je, jer ima logičke poteškoće. Ne mogu shvatiti kako se može u jednoj političkoj zajednici – koja je nastala raspadom Jugoslavije - ljude svrstati u Jugoslavene, a Jugoslavije nema više od dvadeset godina. Pogotovo ne shvaćam kako bi u tu skupinu pripadao Ninoslav Pavić, čovjek koji je bio puno veći Hrvat, kada je to trebalo 1990-ih, nego što je to danas Raspudić. Treba pogledati tjednik Globus iz tog vremena pa da shvatimo da je sasvim neutemeljeno njega potpisivati kao Jugoslavena. Isto je tako besmisleno govoriti o 'Jugoslavenu kapitalistu', jer ako išta ima smisla u vezi s (drugom) Jugoslavijom, onda je to protivljenje kapitalizmu. Logički, podjela na Jugoslavene i kapitaliste ili Hrvate i kapitaliste smislena je otprilike koliko i podjela muškaraca na ćelave i navijače Real Madrida. Naprosto, Raspudić brka kriterije. Ali njegova je teza, nešto kao veoma proširena teorija zavjere; da je UDBA izgubila i ideologiju i državu, ali na vlasti ostaju potomci starih udbaša. Kao da je to neka spolno prenosiva bolest pa da su djeca udbaša danas udbaši, iako znamo da sinovi i kćeri ne nastavljaju nužno ideologiju svojih roditelja, jer je normalno odrastanje u tomu da se djeca suprotstavljaju roditeljima.'

Stručnjak za totalitarne sustave Jaroslav Pecnik smatra da je Raspudićeva dijagnoza pogrešna, jer potpuno izostavlja masu građana koje ne zanimaju pitanja kojima se trenutačno bave neokonzervativci među kojima Raspudić slovi za jednog od isturenih govornika.

'Onaj tko stalno vidi i izaziva podjele fokusiran je na jednu bogatu Hrvatsku, a ne vidi onu siromašnu koja ne brine o tradicionalnim vrijednosti, jer zna da iza takvih pokreta ne stoji domoljublje. To je siromašna Hrvatska, koja ne želi niti radi na podjelama, jer one nikamo ne vode. Takvi poput Raspudića robovi su jednog bipolarnog, manihejskog, pogleda na svijet, na dobro i zlo, pri čemu je sve vezano uz njega dobro, a ostalo zlo. Doduše, on to upakirava malo profinjenije, kao da ima 50 nijansi zla i 50 nijansi dobra. Ovo je dakle borba tih dviju grupa od kojih nijedna ne vidi onu treću, siromašnu i obespravljenu', rekao je Pecnik.

Rast neokonzervativnih pokreta u zemlji, uz kulminaciju na referendumom o braku, za Puhovskog je pozitivan trend, jer rasvjetljava pozicije koje su i ranije postojale samo što su sada izašle na površinu: 'Utoliko koliko se smatram ljevičarom, drago mi je da se podjela društva počela jasno pokazivati. Referendum je bio fokalna tema te podjele, oko kojega su se različite političke opcije jasno svrstale, a poslužio je u svrhu reideologizacije. Jer, za razliku od ne baš pametnih ljudi, koji misle da ne postoje lijevi i desni, sada se vidjelo da itekako postoje, ali danas posredstvom osobnih moralnih pitanja, a ne više posredstvom sukoba rada i kapitala. Dobro je da se to zaoštrava, na koliko je moguće na pristojan način, ali ne vjerujem i da će se o toj temi govoriti sljedećih deset godina. Međutim, stvorene su podjele unutar kojih će se pojavljivati nove teme. Ovaj referendum ćemo relativno brzo zaboraviti, ali bit će novih histerija u drugim formama i s drugim temama.'

I dok je udruga U ime obitelji, uza svu moguću podršku crkve i agitiranje HDZ-a, kampanjom uspjela temeljito podijeliti hrvatsku i afirmirati takozvanu 'konzervativnu moralnu većinu', događaji oko Stožera za obranu hrvatskog Vukovaru, smatra Puhovski, nemaju ni približno tako jak politički potencijal.

'U smislu organizacije i imidža, stožeraši su doslovce na nivou šegrta u odnosu na obiteljaše. Organizacijski i intelektualno, vjerojatno zato što nemaju Crkvu iza sebe. Nadalje, obiteljaši su na tragu aktualnog trenda u svijetu - tvorbe nove, konzervativne moralne većine. S malim zakašnjenjem slijede takve pokrete u Europi i, posebno, Americi, gdje je na posljednjim izborima bilo očito da se konstruira ili dekonstruira moralna većina, a održano je i nekoliko referenduma o istospolnim brakovima. Ali stožeraši ponavljaju obrasce iz nekih 1920-ih ili 1960-ih godina u kojima se etničke većine nevoljko ponašaju prema manjinama. Taj pokret nema ni europski ni hrvatski kontekst za uspjeh, osim da povremeno plaši. Ovakva pitanja nebitna su jedino u Njemačkoj, koja funkcionira u tradicionalnoj podjeli na lijeve i desne, pa je ključno pitanje na zadnjim parlamentarnim izborima bila vrijednost radnog sata radnika', objašnjava Puhovski.

Puhovski procjenjuje da će se obiteljaši, unatoč tako uspjehu njihova referenduma, zadržati u aktivizmu zbog nedostatka talenta za stranačku politiku.

'Sigurno je da će netko od obiteljaša ima imati političkih ambicija što vjerojatno neće biti Željka Markić, jer se ona pokazala kao neuspješna stranačka političarka, ali kao dobra aktivistica. Eventualno, kao ime može biti posuđena na listi HDZ-a. Ne mislim da bi bila uspješna u vodstvu stranke. Kad je postalo jasno da je njena inicijativa pobijedila na referendumu radila je grešku za greškom, jednostavno nema kapacitete da sama vodi stranku. S druge strane stožeraši za politički angažman nemaju ni imidž, ni intelektualni potencijal, ali mogu biti rezervoar za djelovanje drugih', ustvrdio je Puhovski.