Tko će uskoro demokratskije izabrati novu, odnosno staru čelnu osobu stranke? SDP ili HDZ? Članovi SDP-a statutarno svog predsjednika ili predsjednicu biraju na neposrednim izborima, što svakako jača legitimitet osobe koja se na taj način nađe na čelu stranke. HDZ pak predsjednika bira na Općem saboru kao najvišem stranačkom tijelu na kojem bi ove godine trebalo nazočiti oko dvije tisuće i dvjesto izaslanika. Međutim, SDP-ovci će na prvim neposrednim izborima za svog predsjednika 12. svibnja 2012. na glasačkom listiću moći zaokružiti ime i prezime samo jednog kandidata, dok je u utrku za čelno mjesto HDZ-a o kojem se odlučuje na Općem saboru stranke 20. svibnja 2012. dosad ušlo šestero kandidata, najviše dosad, uključujući i aktualnu predsjednicu Jadranku Kosor te njezina zamjenika Darka Milinovića. Kako će članovi i javnost nakon pobjede na unutarstranačkim izborima percipirati novog-starog predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, a kako novu ili staru osobu na čelnom mjestu HDZ-a s obzirom na različit broj kandidatura i način izbora predsjednika najjačih hrvatskih stranaka? Hoće li se nakon završetka unutarstranačkih izbora HDZ u novim anketama približiti SDP-u ili je za takvo što prerano?

Izborna su pravila u obje stranke poznata i jasna. U najjačoj vladajućoj stranci predsjednika odnosno predsjednicu biraju svi članovi SDP-a na neposrednim izborima na teritoriju Republike Hrvatske u jednom ili dva kruga ovisno o tome u kojem krugu pobjednik dobije natpolovičnu većinu ukupnog broja članova koji su glasovali. S druge strane, predsjednika HDZ-a bira (i razrješuje) Opći sabor HDZ-a na prijedlog 400 nazočnih izaslanika. Za pobjedu je potrebno osvojiti glasove više od 50 posto izaslanika koji su pristupili glasovanju u prvom krugu. U eventualnom drugom krugu natječu se dva kandidata koji su prethodno dobili najveći broj glasova, a izabran je onaj koji je dobio veći broj glasova.

Demokracija je, među ostalim, poštivanje procedure. Ukratko, izborna demokracija podrazumijeva sustave čija se pravila i nositelji ovlasti legitimiraju na natjecateljskim izborima. Ovi izbori imaju dva preduvjeta. Prvi je mogućnost izbora, što znači da birači imaju dvije ili više mogućnosti izražavanja svojih preferencija. Drugi je sloboda biranja koja jamči da se birače pri izražavanju preferencija ni na koji način ne prisiljava na odabir određene opcije. Bilo kakvo odstupanje od ovih dvaju preduvjeta izborima oduzima njihov demokratski, odnosno natjecateljski karakter. Od početka do završetka izbornog postupka.
Poštivanje procedure u izbornom postupku znači da je svim sudionicima u njemu – kandidatima, biračima i tijelima za provedbu izbora – unaprijed poznat mehanizam kandidiranja, glasovanja i utvrđivanja rezultata. Sudionici izbora moraju se i unaprijed obvezati da će taj mehanizam poštivati, poglavito rezultate, dok za moguća kršenja procedure moraju postojati pravni nadzor i zaštita.

Sve to vrijedi za demokratske izbore članova predstavničke i izvršne vlasti u jednoj državi, a treba vrijediti i za izbore unutar političkih stranaka kao glavnih kolektivnih aktera demokratskih izbora. Dvije vodeće hrvatske političke stranke SDP i HDZ imaju statutarnu obvezu demokratskog izbora svog predsjednika, tj. predsjednice. No, razlikuju se u proceduri koja je glede biračke baze trenutačno puno šira u SDP-u. Prijedlog Jadranke Kosor da i predsjednika HDZ-a bira članstvo stranke na neposrednim izborima, za što je trebalo mijenjati Statut, odgođen je za novi izborni ciklus. Unatoč svim unutarstranačkim nesuglasicama, ovaj je prijedlog mogao ići u korist HDZ-a, ali ga je njegova inicijatorica dala prekasno i nepripremljeno. Da je kojim slučajem novi predsjednik ili predsjednica HDZ-a izabran glasovima svih članova stranke, stekao bi kudikamo jači legitimitet, i to u trenucima kada HDZ nužno treba novu percepciju u javnosti. Percepciju koju sada potkopava cijeli niz korupcionaških afera, od gotovine i nekretnina do odijela šivanih po mjeri i telećih odrezaka.

Kada bi novu čelnu osobu HDZ-a uskoro biralo članstvo stranke, ona bi stekla izvjesnu političku prednost pred predsjednikom SDP-a jer bi, u odnosu na njega, na neposrednim izborima pobijedila druge kandidate potvrdivši ključno načelo mogućnosti izbora. Naime, SDP-ovi su se neposredni izbori za predsjednika stranke očekivano pretvorili u referendum o predsjedniku. To je, naravno, demokratski, ali je šteta što je stjecajem okolnosti propuštena prilika da se o čelnoj osobi jedne parlamentarne stranke odlučuje među više kandidata temeljem glasova svih članova. Dok SDP ima avangardno rješenje izbora svog prvog čovjeka, ali ovaj put uz samo jednog kandidata, HDZ ima više kandidata za svog predsjednika, ali i nerealiziranu priliku njegova neposrednog izbora.

Tako se u SDP-ovu slučaju načelo 'jedan čovjek – jedan glas' protegnulo u 'jedan čovjek – jedan glas – jedan kandidat'. Izbor će u konačnici biti demokratski jer birači u načelu imaju najmanje dvije opcije 'za ili protiv' ponuđene kandidature. Uostalom, svatko se od članova SDP-a uz poštivanje izbornih pravila mogao natjecati za predsjednika, a članovima SDP-a i dalje ostaje mogućnost da na neposrednim izborima aktualnom predsjedniku uskrate svoju potporu. Bilo bi, dakako, puno zanimljivije pratiti i iščekivati rezultate izbora na kojima se natječe više kandidata. Međutim, nije rijetkost da čelnicima vladajućih stranaka u svijetu nitko ne želi konkurirati neposredno nakon pobjede na nacionalnim izborima. Doduše, Ivica Račan je 2000. imao protukandidata za čelno mjesto SDP-a, dok je Zoran Milanović oba puta na unutarstranačkim izborima pobijedio u konkurenciji više kandidata. Pitanje je hoće li prvi neposredni izbori za predsjednika SDP-a s najmanje dva kandidata biti održani i nakon sljedećih parlamentarnih izbora. Pobijedi li na njima ponovno SDP, bilo samostalno, bilo u koaliciji, još je manja vjerojatnost da će se netko od SDP-ovaca suprotstaviti Zoranu Milanoviću. Jedino je u slučaju izbornog poraza izvjesno da će stranka biti otvorenija većem broju kandidatura za čelni položaj. Stoga će se i u slučaju SDP-a najzanimljiviji izbori odvijati na Konvenciji kao najvišem tijelu stranke.

S obzirom na to da se za 17 mjesta u stranačkom Predsjedništvu natječe dvostruko više kandidata, tek će se pri njihovu izboru moći razabrati kakav personalni i sadržajni profil u kompetitivnim okolnostima honoriraju SDP-ovi izaslanici na izbornoj Konvenciji 2. lipnja 2012. Tko na izborima za Predsjedništvo SDP-a, tj. za četiri potpredsjednička mjesta, dobije najveći broj glasova, bit će legitimno prepoznat kao 'prvi ili prva do predsjednika'. Još će jasnija situacija biti u HDZ-u na čijem se Općem saboru na prijedlog najmanje 300 izaslanika bira i zamjenik predsjednika HDZ-a za kojega vrijede ista izborna pravila kao i za predsjednika. Zato u ovom trenutku za dvije najjače hrvatske političke stranke nema dvojbe samo u jednom: tko će biti na čelu SDP-a i u sljedećem mandatu.

Sve je ostalo vrlo neizvjesno i uz poštivanje demokratske procedure temelj za prva sadržajnija sučeljavanja najjače vladajuće i najjače oporbene stranke u zemlji i njihovih novih/starih predsjednika. Zoran Milanović protiv Tomislava Karamarka? Možda. Za to izbori i služe. Problem nastaje kada izbori služe isključivo kao sredstvo, a ne kao jedan od ciljeva demokratskog poretka. Sudeći prema izbornim pravilima i raspoloženju u SDP-u i HDZ-u (ne i u svim ostalim parlamentarnim strankama) unutarstranačka demokracija ima određenih šansi pozitivno utjecati na demokraciju u zemlji. Naime, bez demokratski ustrojenih stranaka, nema istinske izborne demokracije. To poglavito vrijedi za pobjednike jer je pravi smisao demokratski održanih izbora da i sljedeći budu takvi...